ŠTO JE IZVID ŠTETE I KOJE SU MU ALTERNATIVE?

Izvid štete postupak je u kojem se utvrđuju vrsta i opseg oštećenja nastalih na vozilu uslijed određenog štetnog događaja, u pravilu prometne nezgode. Izvid štete provodi procjenitelj osiguravajućeg društva osobe koja je skrivila nezgodu nakon pregleda vozila koji se može obaviti u servisu, prostorima osiguravajuće kuće ili nekom drugom prostoru (ako je vozilo nepokretno). Produkt postupka izvida je dokument koji se naziva Izvid štete i u kojem su popisana oštećenja, određen način sanacije istih (popravak ili zamjena oštećenih dijelova), broj radnih sati, a ponekad čak i cijena sata rada za pojedine radove. Izvid štete može biti osnovni i dopunski, gdje se kod ovog posljednjeg u pravilu radi o dodatnom popisu oštećenja koja su mogla biti utvrđena tek pošto je vozilo rastavljeno.

U posljednje vrijeme pojavljuje se sve veći broj primjedbi oštećenika na navedene Izvide štete. Naime, ponekad pojedini osiguratelji u izvidu štete određuju za popravak dijelove koji bi po svim tehničkim standardima trebali biti zamijenjeni; nekada od vrijednosti dijelova za zamjenu odbijaju amortizaciju zbog starosti vozila što je u potpunoj suprotnosti s načelom potpune naknade štete; u nekim izvidima određuje se manji broj potrebnih sati rada od realno potrebnog za popravak, te konačno unaprijed, od strane osiguratelja, diktira niža cijena sata rada servisa koja nije usklađena s tržištem. Sve ove anomalije izravna su posljedica činjenice da izvid obavlja odgovorni osiguratelj koji je neposredno zainteresiran štetu prikazati što manjom. Rezultat svega je da se vozila ne popravljaju onako kako nalažu tehnički standardi, oštećenik mora trošiti vrijeme u raspravama sa servisima oko cijene i mogućnosti popravka u granicama izvida štete, „potiče“ se oštećenika da popravak odradi u servisima koji rade „na crno“ koji su zbog manjeg troška spremni odraditi popravak i po sniženim standardima iz izvida, uskraćuje se pravo oštećenika na potpunu naknadu, jer mu se dijelovi naknađuju umanjeno za „amortizaciju“ i slično, što sve rezultira nezadovoljstvom oštećenika i uskraćivanjem njihova prava na naknadu štete.

Koje su alternative izvidu štete? Prije svega treba naglasiti da dva temeljna zakona kojima se regulira pitanje naknade štete (Zakon o obveznim odnosima i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) i to štete od strane odgovornog osiguratelja, uopće ne poznaju pojam izvid štete niti je obavljanje takvog izvida kod odgovornog osiguratelja uvjet da bi osiguranik ostvario svoje pravo na naknadu štete. Oba zakona poznaju isključivo pojam zahtjeva za naknadu štete, što je radnja kojom oštećenik osiguratelju iskazuje svoje traženje da mu se šteta nadoknadi, ali uvjet za taj zahtjev nije obavljanje gore spomenutog izvida štete kod odgovornog osiguratelja. Kod nas se Izvid štete odgovornog osiguratelja kroz dugogodišnju primjenu nameće kao nekakav autoritativni dokument bez kojeg nema naknade i koji je ključan za određivanje njene visine, međutim za takvo nešto nema pravnog uporišta.

U zemljama zapadne Europe izvid štete u pravilu obavljaju neovisni procjenitelji,  sudski vještaci ili direktno servisi.

Nema pravnih zapreka da oštećenik za izvid štete neposredno po nezgodi angažira ili neovisne procjenitelje (po našim saznanjima u Republici Hrvatskoj se nekoliko neovisnih firmi bavi ili se pripremaju baviti ovim poslom) ili, još bolje, sudske vještake koji su posebni verzirani u pitanjima utvrđivanja vrste i opsega oštećenja uz garantiranu neovisnost kao zakletih sudskih vještaka. Svojevrsni izvid štete može se napraviti i kroz odredbe Zakona o parničnom postupku o osiguranju dokaza.

Sve troškovi neovisnog utvrđivanja visine naknade štete treba snositi osiguratelj, jer to je trošak koji je izravno vezan uz činjenicu da je oštećeni bio izložen štetnoj radnji.

Naravno, osiguravatelji pružaju otpor ideji da neovisni stručnjaci utvrđuju vrstu i opseg oštećenja o kojima izravno ovisi visina njihove obveze. Međutim, pravnih zapreka nema, a treba razmisliti o rješenjima koja su logična i objektivno osiguravaju najnepristraniji rezultat za sve aktere u postupku rješavanja odštete, posebno one koji su oštećeni i čije ispravno obeštećenje treba biti primarni cilj tog postupka.

Ponavljamo, neprirodno je da elemente o kojima ovisi visina naknade štete utvrđuje upravo onaj koji je neposredno zainteresiran da ta naknada bude što manja.   

UGOVORNA I IZVANUGOVORNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU

U slučaju nekakve nezgode, odnosno nesreće, oštećenici rijetko kada znaju kakva su njihova prava na naknadu štete i od koga mogu potraživati naknadu štete ili pak isplatu.

Naknada štete i isplata su dvije različite stvari, tako da ta dva osnova treba razlikovati.

Dakle, jedno je izvanugovorna odgovornost, odnosno „naknada štete“ a drugo je ugovorna odgovornost, odnosno „isplata po policama osiguranja od nezgode“.

Ova oba pravna osnova regulirana su odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.).

Laički rečeno, „naknada štete“ može se po odredbama Zakona o obveznim odnosima potraživati od onoga tko je tu štetu uzrokovao. Što je izvanugovorna odgovornost? Primjerice, automobil obori pješaka na pješačkom prijelazu. Odgovorna osoba (vozač i osiguravatelj automobila) odgovaraju pješaku za „naknadu štete“. U slučaju takvog uzrokovanja štete, štetnik, odnosno onaj tko je štetu uzrokovao, dužan je oštećeniku naknaditi neimovinsku i imovinsku štetu. Neimovinska šteta je šteta koju je oštećenik pretrpio zbog ozljeđivanja i obuhvaća naknadu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, naknadu zbog smanjenja životnih aktivnosti (oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja i implikacije tog oštećenja na svakodnevni život) i zaostalog naruženja. Imovinska šteta je šteta na imovini ili stvarima (automobil, motor, odjeća, naknada za tuđu njegu i pomoć, renta, izgubljena zarada itd.).

Primjerice, ako netko doživio lakšu nezgodu u kojoj je bio ozlijeđen te se liječio mjesec-dva dana te je kod njega zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 5%, može očekivati naknadu od oko dvadesetak tisuća kuna. Te naknade nisu striktno propisane već se naknada određuje po slobodnoj ocjeni, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja te Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje visine neimovinske štete te u tom slučaju nema propisane striktne primjene nikakvih tablica.

Sasvim druga stvar je „isplata  po polici“ (s osnova ugovorne odgovornosti) koju netko može potraživati od osiguravajućih društava s osnova zaključenog ugovora o osiguranju (police osiguranja). U tom slučaju osiguranik (osigurana osoba) ima pravo potraživati isplatu iz ugovora o osiguranju (police osiguranja), a isplata najčešće obuhvaća isplatu za „trajni invaliditet“, koji se određuje sukladno tablicama invaliditeta osiguravatelja s kojim osiguranik ima zaključen ugovor o osiguranju. Dakle, tu se radi o ispunjenju ugovorne obveze. To znači, ako netko npr. ima zaključen ugovor o osiguranju uz osiguranu svotu od 100.000,00 kn na ime „trajnog invaliditeta“, a kod njega je zaostao „trajni invaliditet“ od 5%, on ima pravo na naknadu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno 5% od 100.000,00 kn, bio ili ne bio kriv za nastanak nezgode.

Ovdje vidimo da se za „naknadu štete“ uobičajeno dobivaju puno veći iznosi od „isplate po policama osiguranja za trajni invaliditet“.

Ako je netko bio ozlijeđen te ima pravo na „naknadu štete“ od štetnika, a u isto vrijeme je imao i zaključene police osiguranja od nezgode, on te naknade za „trajni invaliditet“ po policama može ostvariti neovisno o „naknadi štete“ od štetnika te zajedno s „naknadom štete“, što znači da se te naknade kumuliraju. Kumuliraju se (mogu se tražiti jedna uz drugu) zato što se radi o potraživanjima s različitih pravnih osnova (ugovorna i izvanugovorna odgovornost). Onoliko koliko netko ima zaključenih polica osiguranja od nezgode, toliko može postaviti zahtjeva za isplatu osigurnine. Međutim, ovdje treba imati na umu da su tablice osiguravatelja za određivanje „trajnog invaliditeta“ iz godine u godinu sve restriktivnije te da su neke ozljede u tim tablicama potpuno isključene (za neke ozljede se ma koliko bile teške ne dobiva nikakva naknada), tako da se kod postavljanja zahtjeva za isplatu po polici uvijek treba konzultirati sa stručnjakom.

Zbog toga što su te tablice svake godine sve restriktivnije, nameće se opravdano pitanje da li se uopće isplati plaćati premiju za takve police osiguranja od nezgode, jer se u nekima od njih primjerice isključuje pravo na isplatu naknade za ozljedu tankog crijeva ukoliko operacijom nije odstranjeno 50 cm tog crijeva. U oči upada i primjer isključenja prava na naknadu u slučaju potresa mozga, trzajne povrede vrata i sl.

Kod „naknade štete“ s osnova izvanugovorne odgovornosti svaka se ozljeda uzima u obzir i tu nema ovakvih pravila kojima bi se neka teška ozljeda mogla isključiti kao relevantna pri određivanju visine naknade, kao što je to kod ugovorne odgovornosti.

MJESNA NADLEŽNOST SUDOVA U SPOROVIMA POTROŠAČA PROTIV BANAKA I PROROGACIJSKA KLAUZULA

S obzirom na to da je veliki broj potrošača u Republici Hrvatskoj pokrenuo sporove protiv banaka radi povrata preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditima u tzv. slučaju franak, banke su u sudskoj praksi počele potrošačima isticati prigovore mjesne nenadležnosti, navodeći kako je u ugovorima o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, tražeći da “lokalni sudovi” predmete ustupe na rješavanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, gdje većina banaka ima sjedište.

Naravno, u situacijama u kojima bi sudovi prihvatili takve prigovore mjesne nenadležnosti i predmete poslali na rješavanje u Zagreb to bi potrošačima koji žive izvan Zagreba (primjerice, u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Gospiću, Osijeku i sl.) otežalo ostvarivanje njihovih prava pred sudom.

O tim prigovorima mjesne nenadležnosti sudovi su u početku donosili različite odluke (čega nažalost još uvijek ima), ali je na kraju ipak prevladalo mišljenje da su te odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetne.

Kako bi ujednačio sudsku praksu o ovom pravnom problemu, Županijski sud u Splitu je na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 29.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovinsko stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

Slijedeći ovaj pravni stav Županijski sud u Splitu je primjerice u odluci broj Gž-375/2020 od dana 04.03.2020.g. smatrao kako je ništetna prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u Zagrebu, za potrošača (stranku) koji je ugovor o kreditu zaključio u poslovnici banke u Šibeniku. U toj odluci se doslovno navodi:

U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da ista živi u Šibeniku, uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužiteljice iz mjesta stanovanja u Šibeniku i natrag.

Laički rečeno, u gore citiranoj odluci Županijski sud u Splitu se vodio logikom da banka ne može u Šibeniku imati poslovnicu, zaključivati ugovore i poslovati, a ako nastane spor tražiti da se isti rješava u Zagrebu, zbog toga što je Zagreb od Šibenika udaljen oko 350 km (u oba pravca oko 700 km), što podrazumijeva i trošak puta od oko 800 kuna (cestarina Šibenik – Zagreb – Šibenik + trošak goriva, gubitak cijelog dana), što tu prorogacijsku klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i ništetnom te određuje da o tom sporu može odlučivati sud na čijem je području zaključen ugovor o kreditu.

KORONAVIRUS KRIZA

Naše odvjetničko društvo uz poštivanje svih propisanih mjera vezanih uz zaštitu od virusa COVID-19 i dalje svim našim strankama pruža pravnu pomoć, kako vezano uz sve postojeće predmete, tako i vezano za nove predmete, kao i pravnu pomoć pri ishodovanju propusnica te ostvarivanju prava po osnovi gospodarskih mjera Vlade RH i svih drugih aktualnih problema, zbog čega su naši odvjetnici dostupni i preko mobitela broj +385912393190 i +385912393178.

Velika šteta od potresa u Zagrebu

Danas se u Zagrebu dogodio jak potres, u kojem je mnogim građanima oštećena vrijedna imovina (kuće, stanovi, automobili i dr.).

Iako je potres relativno česta pojava, malo tko ga očekuje i malo tko nažalost osigurava svoju imovinu od potresa.

Onaj tko se nije osobno osigurao, ako Republika Hrvatska, Grad Zagreb ili netko treći ne donese odluku o nekakvoj solidarnoj pomoći, sam će osobno morati snositi svoju vlastitu štetu, iako je s obzirom na obujam štete zaista teško za vjerovati kako će ta pomoć izostati. U prošlosti kada su štete nastajale u drugim gradovima u RH, „gradske komisije“ su popisivale i “naknađivale” štetu, pa ćemo sasvim nešto slično sigurno vidjeti i u Zagrebu.

Za onoga tko je osigurao svoju imovinu, ne postoji neki univerzalni odgovor na pitanje da li njihova polica osiguranja imovine ili polica kasko osiguranja vozila pokriva štetu nastalu u potresu, pa svatko kome je imovina oštećena u ovom potresu mora pročitati opće uvjete osiguranja onog osiguravatelja kod kojeg je zaključio policu osiguranja ili zatražiti stručnu pomoć. Najčešće se radi o tome da potres nije uključeni osnovni rizik većine polica osiguranja, već takav rizik za koji se plaća dodatna premija osiguranja i koji se dodatno osigurava.

Što se tiče kasko osiguranja automobila, tu je za oštećenike situacija vjerojatno gora od situacije s drugom imovinom, jer je tu teško očekivati pomoć grada ili države, a čak i u slučaju postojanja police osiguranja automobilskog kaska, za te police osiguravatelji u uvjetima osiguranja najčešće isključuju štetu nastalu od potresa (uključujući i padanje cigli i dr. materijala na automobil). To je jako loša vijest za one čiji su automobili oštećeni u ovom potresu. Međutim i tu vrijedi pravilo da treba pročitati što piše u uvjetima kasko osiguranja osiguravatelja kod kojeg je zaključena polica kasko osiguranja vozila. Primjerice, najveća osiguravajuća kuća u RH u svojim uvjetima isključuje plaćanje ovakve štete nastale u potresu.

Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH – u aktualnom trenutku

Dana 04.03.2020.g. u Hrvatskoj odvjetničkoj komori u Zagrebu održano je savjetovanje na temu visine novčane naknade neimovinske štete, na kojem savjetovanju su odvjetnici sudionicima savjetovanja prenijeli nezadovoljstvo oštećenika koji u 2020.g. dobivaju naknadu prema Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH iz 2002.g. Prema riječima izlagača, oštećenici vode dugotrajne sudske postupke i na kraju dobivaju naknade koje su višestruko manje nego u drugim susjednim državama.

Tom prilikom predloženo je i potpisivanje apela Vrhovnom sudu RH za promjenu Orijentacijskih kriterija iz 2002.g., na način da se od tog suda zatraži donošenje novih orijentacijskih kriterija, dok se dio sudionika zalagao za to da se od Vrhovnog suda RH, kao i od niže stupanjskih sudova zatraži revalorizacija Orijentacijskih kriterija, budući se u većini drugih zemalja ti kriteriji uglavnom revaloriziraju svake godine.

Što je to revalorizacija? Laički rečeno, 2002.g. 1.000,00 kn imalo je puno veću vrijednost nego što ih imaju 2020.g., odnosno za 1.000,00 kn se 2002.g. moglo dobiti više dobara, nego što se može danas. Primjerice, 2002.g. se dvosobni stan u Splitu mogao kupiti za oko 70.000,00 EUR- a, a danas je za to potrebno oko 150.000,00 EUR ili više. Dakle, protekom vremena vrijednost novca pada, a revalorizacijom se utvrđuje u kolikom opsegu.

Pošto je svrha pravične novčane naknade davanje satisfakcije oštećeniku na način da mu se kroz dosudu novčanih sredstava omogućava pribava određenih materijalnih dobara koja bi trebala ublažiti njegove patnje, to se protivi samoj biti funkcije pravične novčane naknade neuvažavanjem pada vrijednosti novca tijekom vremena. Drugim riječima, ukoliko se iznos naknade tijekom vremena ne bi revalorizirao dolazilo bi do apsurdnog rezultata da oštećeni, koji naknadu dobivaju 2020 godine, za tu istu naknadu mogu priskrbiti upola manje dobara nego 2002. god., dakle ta naknada ima upola manju satisfakcijsku funkciju nego 2002. god.

Takav rezultat je naravno krajnje nelogičan i nepravičan jer izaziva duboku nejednakost među oštećenima, obzirom proizlazi da su oni oštećeni koji su bili bliže 2002. godini prolazili mnogo bolje u smislu realnog vrednovanja njihove patnje.

Kako su kriteriji Vs RH po svojoj definiciji „orijentacijski“ smatramo da bi jedino ispravno tumačenje i preporuka Vrhovnog suda RH u ovakvoj situaciji mogla biti: „da se primjeni Orijentacijskih kriterija ne protivi dosuđivanje pri kojem se, osim iznosa iz kriterija, uzima u obzir i protek vremena od njihova donošenja.“

KAMATE NA TZV. TOTALNU ŠTETU NA AUTOMOBILU – PROMJENA SUDSKE PRAKSE

U slučaju sudara automobila i nastanka totalne štete na automobilu u praksi se javljaju razni problemi koji oštećenicima izazivaju sekundarnu traumatizaciju, a osiguravateljima probleme pri rješavanju postavljenih odštetnih zahtjeva.

Jedan od najčešćih problema su zahtjevi oštećenika da im se popravi automobil koji je pretrpio tzv. totalnu štetu (totalna šteta predstavlja nerentabilan popravak, koji bi štetnika ili osiguravatelja koštao više nego što je sam taj automobil vrijedio pred nezgodu ili približno toliko), jer oni polaze od toga da su prije nezgode imali funkcionalan automobil, a sada ga više nemaju, tako da oni sada za iznos novca koji im se od strane osiguravatelja nudi kao obeštećenje u pravilu više ne mogu kupiti isti ili sličan automobil.

Iako se ovaj problem u životu nažalost pojavljuje svakodnevno, u sudskoj praksi se isti pojavljuje vrlo rijetko, jer je sudska praksa o istome zauzela jedinstven stav – kod totalne štete oštećenik ne može tražiti trošak popravka automobila! Pošto je sudska praksa tu jedinstvena, malo tko traži preispitivanje iste, a i onaj tko traži u sudskom postupku ne prođe dobro, zato što je sudska argumentacija ovdje vrlo jasna i logična, budući je nerentabilno za popravak automobila trošiti više nego što taj automobil i sam vrijedi. Primjerice, nitko ne bi popravak TV prijemnika koji vrijedi 1.000,00 kn, platio 1.500,00 kn. Takav stav je već odavno zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u svojim odlukama broj Rev-1315/95 od 02.06.1998.g. te broj Rev-730/94 od 10.01.1996.g., a u novije vrijeme taj stav je primjerice potvrdio i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gžx-506/13 od 09.01.2015.g.

Problem visine totalne štete (totalna šteta predstavlja razliku između tržišne vrijednosti vozila i vrijednosti olupine (spašenih ostataka)), kao ni pitanje kome pripadaju ti spašeni ostaci (oštećeniku ili štetniku), nije primarni predmet ovog članka, jer bi se o tome moglo napisati na stotine stranica. Načelno, sudska praksa je zauzela stav da je osiguravatelj, odnosno štetnik, dužan preuzeti olupinu i isplatiti oštećeniku ukupnu naknadu štete, uključujući i vrijednost ostatka, što znači ukoliko primjerice osiguravatelj procijeni kako olupina vrijedi 2.000,00 kn, a ukupna šteta je 6.000,00 kn, pa oštećeniku nudi isplatu 4.000,00 kn i zadržavanje olupine koja po njima vrijedi 2.000,00 kn, oštećenik to može odbiti i tražiti svih 6.000,00 kn i predati olupinu osiguravatelju odnosno štetniku, pa neka ih oni prodaju.

Međutim, gornje se u praksi ne dešava tako često, zato što oštećenici najčešće sami nađu kupca za tu olupinu (olupine najčešće otkupljuju servisi, autootpadi i sl., koji kasnije spašene dijelove prodaju ili ugrađuju u druge automobile).

Predmet ovog članka je prije svega pitanje koje se često javlja u sudskoj praksi, a to je pitanje od kada teku zakonske zatezne kamate na tzv. totalnu štetu, da li teku od dana donošenja sudske odluke, od dana postavljanja odštetnog zahtjeva ili pak od dana podnošenja tužbe. Ovdje pričamo o izvanugovornoj odgovornosti, a ne o kasko osiguranju (ugovornom osiguranju).

Tu je došlo do promjene sudske prakse. Da smo na ovo pitanje odgovarali prije 15 ili 20 godina odgovor bi bio od dana presuđenja, jer je sudska praksa u to vrijeme bila jednoglasna u svome stavu kako kamate na totalnu štetu teku od dana donošenja sudske odluke (presuđenja). Razlog zbog kojeg su sudovi tada donosili takve odluke korijen vuče iz vremena galopirajuće inflacije i takva praksa se zadržala dugo vremena nakon što te galopirajuće inflacije nije više bilo. Opravdanje za taj stav sudska praksa je nalazila u obrazloženju kako se radi o nerepariranoj šteti, odnosno o šteti „bez angažiranja vlastitih novčanih jedinica“. Drugim riječima, račun za popravak plaćaš, imaš pravo na kamate od dana plaćanja računa popravka, dok kod totalne štete nema računa i nema plaćanja računa, pa nema ni kamata.

Međutim, sudska praksa se po ovom pitanju u međuvremenu promijenila te sada prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u primjeni odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014), kamata na totalnu štetu teče od dana postavljanja odštetnog zahtjeva, koji stav je primjerice zauzet i u recentnoj presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 1696/17 od dana 05.09.2017.g. u kojoj se doslovno kaže:

Prema presudi suda prvog stupnja koji je potvrdio sud drugog stupnja tužitelju je na navedeni iznos dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate uz obrazloženje da se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti koja se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke.

Navedeno shvaćanje u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev- 550/14 od 18. studenoga 2015. i Rev- 934/14 od 5. travnja 2017., a prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

Samo, prije 15 ili 20 godina zakonska zatezna kamata je iznosila 18%, pa 15%, pa je cijelo vrijeme padala i sada iznosi 6,3% za potraživanja fizičkih osoba te 8,3% za odnose između trgovaca.

PREDNOSTI SUSTAVA E-KOMUNIKACIJA

Zadnjih nekoliko mjeseci u odvjetničkim krugovima vlada nezadovoljstvo vezano uz obvezu slanja pismena sudovima elektroničkim putem te obvezu zaprimanja sudskih pismena kroz „Moj pretinac“, izvršavanje uvida u sudske predmete u kojima su punomoćnici stranke u postupku te zaprimanje upozorenja kako je nad nekom od stranaka, u predmetu u kojima su punomoćnici, otvoren stečajni postupak.

Naše odvjetničko društvo rado je prihvatilo sustav e-komunikacije i slanje pismena na sudove elektroničkim putem, jer taj sustav ima puno prednosti, kako za naše stranke, što nam je najvažnije, tako i za samo odvjetničko društvo (sve se radi iz ureda, nema troškova kopiranja, pošte i sl.).

Naime, čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018), propisano je kako se u slučaju slanja podnesaka putem sustava e-komunikacija plaća polovica sudske pristojbe, kao i za odluke zaprimljene putem tog sustava ako se plate u roku od tri dana od dana elektroničke dostave, što znači da u slučaju korištenja tog sustava stranka umjesto primjerice 5.000,00 kn koliko bi inače platila najveću sudsku pristojbu tužbe, plaća 2.500,00 kn, ili umjesto najmanje pristojbe koja iznosi 100,00 kn plaća 50,00 kn. Isto se odnosi i na pristojbu presude, koja u pravilu iznosi isto koliko i pristojba tužbe.

Dakle, primjerice, ukoliko stranka želi utužiti nekoga za 100.000,00 kn, u slučaju korištenja sustava e-komunikacija platiti će sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 675,00 kn i pristojbu presude u iznosu od 675,00 kn. U slučaju nekorištenja tog sustava obje pristojbe platiti će po 1.350,00 kn, dakle ukupno 2.700,00 kn.

Ta prednost je još više vidljivija kod ulaganja pravnih lijekova kada se plaćaju dvostruke pristojbe, pa se predmetu velike vrijednosti umjesto primjerice 10.000,00 kn, mora platiti 5.000,00 kn.

Upotreba sustava e-komunikacija je vrlo jednostavna, sve što treba imati je već obavljenu prijavu u sustav e-građani, dobar i brz skener, čitač kartice i primjerice osobnu iskaznicu sa čipom (postoje i druge opcije prijave).

Dakle, smatramo da se radi o dobrom pokušaju racionalizacije, pod uvjetom da su sudovi tehnički spremni za takav rad s odvjetnicima, što će se pokazati u sljedećih nekoliko mjeseci.

AUTOSERVIS KAO MOGUĆI POMAGAČ OŠTEĆENIKA U RJEŠAVANJU ODŠTETNOG ZAHTJEVA

Čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008,  125/2011, 78/2015, 29/2018), propisano je kako je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.

U slučaju sudara automobila, pored situacije koja za njih najčešće znači izostanak mogućnosti korištenja automobila kroz određeno vremensko razdoblje, u praksi se javljaju razni problemi koji oštećenicima izazivaju sekundarnu traumatizaciju, a osiguravateljima probleme pri rješavanju postavljenih odštetnih zahtjeva.

Predmet ovog članka je problematika utvrđivanja visine štete na osnovu računa o popravku automobila te pitanje može li oštećenik dati svoj automobil na popravak u autoservis po svom izboru.

Obzirom da autoservisi i osiguravatelji desetljećima ratuju oko cijene sata rada mehaničara, autolakirera i limara te oko cijene rezervnih dijelova, na tržištu se stvorila nepoštena poslovna praksa na način da osiguravatelji oštećenicima uvjetuju plaćanje popravka automobila s time da se popravak izvrši u točno određenom autoservisu s kojim isti surađuju (prisvojili su pravo izbora autoservisa).

Takva praksa često stvara nezadovoljstvo oštećenika, jer oni smatraju da imaju pravo birati autoservis od njihovog povjerenja, ovlašteni servis koji će u njihov automobil ugraditi originalne, a ne zamjenske ili rabljene dijelove i sl.

Dosadašnja sudska praksa je takva da oštećenik ima pravo izabrati autoservis od svoga povjerenja, izvršiti popravak automobila u tome autoservisu i ako se radi o popravku po tržišnim cijenama, koji popravak je u skladu s oštećenjima popisanim u Izvidu štete, odnosno popisu oštećenja osiguravatelja, sudovi oštećenicima redovito dosuđuju iznos popravka po tom plaćenom računu popravka. To je još davno podržao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2248/1999 od 10.10.2002.g. u kojoj se doslovno navodi:

Stoga je neosnovan i revizijski prigovor koji se odnosi na visinu štete, jer je utvrđena prema računima za popravak sukladno oštećenima utvrđenim zapisnikom o izvidu štete…

Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci broj Gž.584/09 od 09.06.2009.g. navodi:

Valja navesti da je pravo oštećenika da bira da li će popravak oštećenog vozila izvršiti originalnim ili rabljenim dijelovima zbog čega se i prvostupanjski sud rukovodio iznosom predviđenog popravka sadržanog u predračunu poduzeća MCL d.o.o. (u kojem je naveden iznos potrebnog troška bez diferencijacije na „originalne“ ili rabljene zamjenske dijelove….

Iz navedenoga vidimo kako sudovi ne ograničavaju oštećenike da svoja vozila popravljaju u autoservisima po svom izboru po tržišnim cijenama, neovisno o tome radi li se o originalnim, zamjenskim ili rabljenim dijelovima.

Naravno, ukoliko se radi o prenapuhanim računima (cijene dijelova i rada osjetno veće od tržišnih), računima koji nisu u uzročnoj vezi s konkretnom nezgodom (popravljena i oštećenja iz drugih nezgoda i sl.), sudovi neće priznati takve dodatne „troškove“, već će realnu cijenu popravka utvrđivati putem sudskog vještaka za motorna vozila. 

Pritom, od oštećenika se ne može tražiti poduzimanje mjera izvan razumnog angažmana oko smanjenja štete u smislu da radi interesa štetnika, odnosno njegova osiguratelja „obilazi“ raznorazne autoservise i provjerava tko će dati nižu ponudu, već je dovoljno da isti popravak vozila povjeri registriranom autoservisu na lokalnom tržištu.

Odgovor na pitanje kako oštećenicima olakšati situaciju u kojoj se nalaze nakon oštećenja njihovog automobila i čekanja na popravak, možda u skorije vrijeme treba tražiti u postupanju u stranoj poslovnoj praksi, gdje se ova situacija rješava većim angažmanom autoservisa u korist svojih klijenata (potrošača), odnosno na način da oštećenici putem vučnih službi automobil dovezu u autoservise te autoservisu prepuste popravak automobila i naplatu troškova popravka od štetnika, odnosno osiguravatelja, čak i na način da cesijom preuzimaju naplatu potraživanja od oštećenika prema štetnicima, odnosno njihovim osiguravateljima.

Iako u Republici Hrvatskoj još uvijek nije potpuno oživjela ovakva praksa, za očekivati je da će u budućnosti to biti prevladavajući način rješavanja prikazanog problema. Pri tome je jedno  sigurno, a to je da štetnik, odnosno njegov osiguravatelj nisu u poziciji utvrđivanja cijene sata rada i rezervnih dijelova, već je to stvar tržišta rada i tržišta rezervnih dijelova.

NAKNADA ŠTETE NASTALE OD POŽARA I POPLAVE – SUDSKA PRAKSA

Može se reći da što društvo ima veći BDP, građani tog društva više ulažu u osiguranje svoje imovine. Pošto je BDP u Republici Hrvatskoj jedan od najnižih u Europskoj uniji (gori od nas su samo Bugarska i Rumunjska), kod nas se jako malo ulaže u osiguranje imovine. Drugim riječima, građani RH praktički plaćaju samo ona osiguranja koja moraju (obvezna osiguranja, kao što je osiguranje od automobilske odgovornosti), dok ona koja su dobrovoljna (osiguranje imovine, primjerice kuća, stanova) u pravilu zbog manjka novca izbjegavaju plaćati, što je zapravo čudno, jer se za relativno mali iznos novca rizik oštećenja ili uništenja vrijedne kuće ili stana može prebaciti na osiguravatelja (primjerice, stan od 90 m2 i pokretnine u tom stanu može se osigurati za 60,00 kn mjesečno, što je cijena jedne pizze).

U situaciji kada imovina nije osigurana, a desi se šteta (požar, poplava i sl.) građani najčešće ne znaju što učiniti te ne znaju imaju li možda pravo potraživati naknadu štete i od koga bi je mogli potraživati. Odgovor na to pitanje je kompleksan, jer se svaka situacija mora analizirati posebno i timski.

Opće je pravilo odštetnog prava – tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018).

Ali nekada je vrlo teško utvrditi tko je prouzročio konkretnu štetu, jer kada se nešto dogodi svatko otklanja odgovornost sa sebe, teško je doći do bitnih informacija i sl. 

Pri analizi tko je odgovoran i da li je netko uopće odgovoran ili se radi o slučaju ili višoj sili, od  velike nam je važnosti inicijalna istraga što se u konkretnom slučaju dogodilo, zakoni te sudska praksa.

Primjerice, Zakonom o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014) uređeno je tko je i na koji način dužan održavati i graditi ceste. U slučaju neobavljanja propisanih dužnosti od strane odgovorne osobe nastaje odgovornost za štetu koju zbog tog nemara pretrpe građani (najčešće se radi o proklizavanju vozila zbog naftne mrlje na cesti, padu stabla na vozilo, udaru u kamen koji se odronio na cestu i sl.).

Postoji i niz drugih zakona kojima se određenim pravnim osobama nameću određene obveze, primjerice Zakon o vodama, Zakon o zaštiti od požara itd. Ukoliko te pravne osobe ne izvrše svoje propisane zakonske dužnosti, pa zbog toga nekome nastane šteta, oštećenici imaju pravo na naknadu štete.

Kako se ta naknada najčešće ostvaruje putem suda, ovdje ćemo prikazati par primjera iz sudske prakse, vezane uz naknadu štete od poplava i požara.

U Presudi Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1237/2005 od dana 27.03.2007.g. utvrđeno je kako su Poduzeće za ceste, Grad Kaštela i Hrvatske vode solidarno dužni naknaditi štetu tužitelju, a koja šteta je nastala na njegovoj nekretnini izlijevanjem oborinskih voda prilikom nevremena (službeno je od strane grada proglašena i elementarna nepogoda). Svi su tuženici u postupku isticali prigovor oslobođenja od odgovornosti zbog više sile pozivajući se na odredbu čl. 177. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), zbog toga što je štetni događaj od strane gradskih vlasti proglašen elementarnom nepogodom tvrdeći da se ništa nije moglo učiniti te su prebacivali odgovornost jedan na drugog. Prije svega, Županijski sud u Varaždinu je u obrazloženju svoje odluke naveo kako se predmetni događaj koji je proglašen elementarnom nepogodom ne može smatrati višom silom, odnosno događajem koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a tu je posebno naglasio kako Hrvatske vode imaju zakonsku obvezu zaštite od djelovanja vode te održavanje vodotoka, gdje spada i zaštita od bujičnih tokova, a tužitelju je šteta nastupila između ostaloga i zbog neodržavanja vodotoka (potoka). Sud je smatrao odgovornim i grad te poduzeće za ceste (naručitelja i izvođača radova na cesti s koje se slijevala voda na tužiteljevu nekretninu), zbog toga što asfaltirana cesta nije bila projektirana prema pravilnicima za projektiranje i nisu izvedeni pravilni poprečni nagibi niti vertikalne i horizontalne krivine, kao ni odvodnja oborinskih voda, a u dijelu prometnice u zavoju nije izvedena nikakva odvodnja oborinskih voda, što je uzrokovalo direktno slijevanje oborinske vode na tužiteljevo zemljište i kuću.

Sličan stav je zauzeo i Županijski sud u Splitu u Međupresudi broj Gž-2158/2017 od 23.11.2017.g., gdje je utvrdio da su Hrvatske vode d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o. odgovorne za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog poplave, budući je do poplave došlo slijevanjem oborinske vode s loše projektirane ceste (rotora u Solinu) te zbog neodržavanja kanala za oborinske vode.

U Presudi Županijskog suda u Zadru broj Gž-1398/2016 od 22.12.2016.g. Grad Zadar je obvezan naknaditi štetu tužitelju, koja šteta je nastala požarom koji se sa zemljišta u vlasništvu Grada Zadra proširio na njegovu nekretninu (izgorio mu je voćnjak, maslinik i vinograd), zbog toga što Grad Zadar nije adekvatno organizirao motrilačko dojavnu službu u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od požara (stari zakon objavljen je u „Narodnim novinama“ broj 58/1993, 100/2004, 33/2005, 107/2007, 38/2009, a važeći u „Narodnim novinama“ broj 92/2010), već je propustio realizirati vlastiti akt zvani „Plan čuvanja, motrenja, ophodnje i dojave u svezi sprječavanja i otklanjanja opasnosti od požara“. Naime, sud je smatrao da bi u slučaju pravovremenog uočavanja požara i poduzimanja odgovarajućih mjera požar bio pravodobno ugašen.

Sličan stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu u Presudi broj Gž- 1056/2018 od 10.05.2018.g. gdje je Grad Supetar obvezao na plaćanje štete nastale na nekretninama tužitelja požarom, a koji požar se na njihove nekretnine proširio s gradskog deponija o kojem je grad bio dužan skrbiti.

Zaključno, puno bolje je imovinu osigurati i isplatu potraživati od osiguravatelja. Međutim, i kada imovina nije osigurana postoji mogućnost ostvarivanja naknade štete od odgovorne pravne ili fizičke osobe, što se vidi iz gornjih primjera sudske prakse, ali to najčešće dovodi do ozbiljnog sudskog spora. S druge strane, ako je imovina osigurana, onda osiguravatelj ima pravo regresa od odgovorne osobe i na taj način se i teret te parnice (s kojom oštećena osoba tada nema ništa) prebacuje na osiguravatelja.

Page 1 Page 2