Izvid štete postupak je u kojem se utvrđuju vrsta i opseg oštećenja nastalih na vozilu uslijed određenog štetnog događaja, u pravilu prometne nezgode. Izvid štete provodi procjenitelj osiguravajućeg društva osobe koja je skrivila nezgodu nakon pregleda vozila koji se može obaviti u servisu, prostorima osiguravajuće kuće ili nekom drugom prostoru (ako je vozilo nepokretno). Produkt postupka izvida je dokument koji se naziva Izvid štete i u kojem su popisana oštećenja, određen način sanacije istih (popravak ili zamjena oštećenih dijelova), broj radnih sati, a ponekad čak i cijena sata rada za pojedine radove. Izvid štete može biti osnovni i dopunski, gdje se kod ovog posljednjeg u pravilu radi o dodatnom popisu oštećenja koja su mogla biti utvrđena tek pošto je vozilo rastavljeno.

U posljednje vrijeme pojavljuje se sve veći broj primjedbi oštećenika na navedene Izvide štete. Naime, ponekad pojedini osiguratelji u izvidu štete određuju za popravak dijelove koji bi po svim tehničkim standardima trebali biti zamijenjeni; nekada od vrijednosti dijelova za zamjenu odbijaju amortizaciju zbog starosti vozila što je u potpunoj suprotnosti s načelom potpune naknade štete; u nekim izvidima određuje se manji broj potrebnih sati rada od realno potrebnog za popravak, te konačno unaprijed, od strane osiguratelja, diktira niža cijena sata rada servisa koja nije usklađena s tržištem. Sve ove anomalije izravna su posljedica činjenice da izvid obavlja odgovorni osiguratelj koji je neposredno zainteresiran štetu prikazati što manjom. Rezultat svega je da se vozila ne popravljaju onako kako nalažu tehnički standardi, oštećenik mora trošiti vrijeme u raspravama sa servisima oko cijene i mogućnosti popravka u granicama izvida štete, „potiče“ se oštećenika da popravak odradi u servisima koji rade „na crno“ koji su zbog manjeg troška spremni odraditi popravak i po sniženim standardima iz izvida, uskraćuje se pravo oštećenika na potpunu naknadu, jer mu se dijelovi naknađuju umanjeno za „amortizaciju“ i slično, što sve rezultira nezadovoljstvom oštećenika i uskraćivanjem njihova prava na naknadu štete.

Koje su alternative izvidu štete? Prije svega treba naglasiti da dva temeljna zakona kojima se regulira pitanje naknade štete (Zakon o obveznim odnosima i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) i to štete od strane odgovornog osiguratelja, uopće ne poznaju pojam izvid štete niti je obavljanje takvog izvida kod odgovornog osiguratelja uvjet da bi osiguranik ostvario svoje pravo na naknadu štete. Oba zakona poznaju isključivo pojam zahtjeva za naknadu štete, što je radnja kojom oštećenik osiguratelju iskazuje svoje traženje da mu se šteta nadoknadi, ali uvjet za taj zahtjev nije obavljanje gore spomenutog izvida štete kod odgovornog osiguratelja. Kod nas se Izvid štete odgovornog osiguratelja kroz dugogodišnju primjenu nameće kao nekakav autoritativni dokument bez kojeg nema naknade i koji je ključan za određivanje njene visine, međutim za takvo nešto nema pravnog uporišta.

U zemljama zapadne Europe izvid štete u pravilu obavljaju neovisni procjenitelji,  sudski vještaci ili direktno servisi.

Nema pravnih zapreka da oštećenik za izvid štete neposredno po nezgodi angažira ili neovisne procjenitelje (po našim saznanjima u Republici Hrvatskoj se nekoliko neovisnih firmi bavi ili se pripremaju baviti ovim poslom) ili, još bolje, sudske vještake koji su posebni verzirani u pitanjima utvrđivanja vrste i opsega oštećenja uz garantiranu neovisnost kao zakletih sudskih vještaka. Svojevrsni izvid štete može se napraviti i kroz odredbe Zakona o parničnom postupku o osiguranju dokaza.

Sve troškovi neovisnog utvrđivanja visine naknade štete treba snositi osiguratelj, jer to je trošak koji je izravno vezan uz činjenicu da je oštećeni bio izložen štetnoj radnji.

Naravno, osiguravatelji pružaju otpor ideji da neovisni stručnjaci utvrđuju vrstu i opseg oštećenja o kojima izravno ovisi visina njihove obveze. Međutim, pravnih zapreka nema, a treba razmisliti o rješenjima koja su logična i objektivno osiguravaju najnepristraniji rezultat za sve aktere u postupku rješavanja odštete, posebno one koji su oštećeni i čije ispravno obeštećenje treba biti primarni cilj tog postupka.

Ponavljamo, neprirodno je da elemente o kojima ovisi visina naknade štete utvrđuje upravo onaj koji je neposredno zainteresiran da ta naknada bude što manja.