Može se reći da što društvo ima veći BDP, građani tog društva više ulažu u osiguranje svoje imovine. Pošto je BDP u Republici Hrvatskoj jedan od najnižih u Europskoj uniji (gori od nas su samo Bugarska i Rumunjska), kod nas se jako malo ulaže u osiguranje imovine. Drugim riječima, građani RH praktički plaćaju samo ona osiguranja koja moraju (obvezna osiguranja, kao što je osiguranje od automobilske odgovornosti), dok ona koja su dobrovoljna (osiguranje imovine, primjerice kuća, stanova) u pravilu zbog manjka novca izbjegavaju plaćati, što je zapravo čudno, jer se za relativno mali iznos novca rizik oštećenja ili uništenja vrijedne kuće ili stana može prebaciti na osiguravatelja (primjerice, stan od 90 m2 i pokretnine u tom stanu može se osigurati za 60,00 kn mjesečno, što je cijena jedne pizze).
U
situaciji kada imovina nije osigurana, a desi se šteta (požar, poplava i sl.)
građani najčešće ne znaju što učiniti te ne znaju imaju li možda pravo
potraživati naknadu štete i od koga bi je mogli potraživati. Odgovor na to
pitanje je kompleksan, jer se svaka situacija mora analizirati posebno i timski.
Opće
je pravilo odštetnog prava – tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi,
ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. Zakona o
obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015,
29/2018).
Ali
nekada je vrlo teško utvrditi tko je prouzročio konkretnu štetu, jer kada se
nešto dogodi svatko otklanja odgovornost sa sebe, teško je doći do bitnih informacija
i sl.
Pri
analizi tko je odgovoran i da li je netko uopće odgovoran ili se radi o slučaju
ili višoj sili, od velike nam je važnosti
inicijalna istraga što se u konkretnom slučaju dogodilo, zakoni te sudska
praksa.
Primjerice,
Zakonom o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013,
148/2013, 92/2014) uređeno je tko je i na koji način dužan održavati i graditi
ceste. U slučaju neobavljanja propisanih dužnosti od strane odgovorne osobe nastaje
odgovornost za štetu koju zbog tog nemara pretrpe građani (najčešće se radi o proklizavanju
vozila zbog naftne mrlje na cesti, padu stabla na vozilo, udaru u kamen koji se
odronio na cestu i sl.).
Postoji
i niz drugih zakona kojima se određenim pravnim osobama nameću određene obveze,
primjerice Zakon o vodama, Zakon o zaštiti od požara itd. Ukoliko te pravne osobe
ne izvrše svoje propisane zakonske dužnosti, pa zbog toga nekome nastane šteta,
oštećenici imaju pravo na naknadu štete.
Kako
se ta naknada najčešće ostvaruje putem suda, ovdje ćemo prikazati par primjera
iz sudske prakse, vezane uz naknadu štete od poplava i požara.
U
Presudi Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1237/2005 od dana 27.03.2007.g.
utvrđeno je kako su Poduzeće za ceste, Grad Kaštela i Hrvatske vode
solidarno dužni naknaditi štetu tužitelju, a koja šteta je nastala na njegovoj
nekretnini izlijevanjem oborinskih voda prilikom nevremena (službeno je od
strane grada proglašena i elementarna nepogoda). Svi su tuženici u postupku
isticali prigovor oslobođenja od odgovornosti zbog više sile pozivajući se na
odredbu čl. 177. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj
53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999,
88/2001, 35/2005), zbog toga što je štetni događaj od strane gradskih vlasti
proglašen elementarnom nepogodom tvrdeći da se ništa nije moglo učiniti te su
prebacivali odgovornost jedan na drugog. Prije svega, Županijski sud u
Varaždinu je u obrazloženju svoje odluke naveo kako se predmetni događaj koji
je proglašen elementarnom nepogodom ne može smatrati višom silom, odnosno događajem
koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a tu je posebno naglasio
kako Hrvatske vode imaju zakonsku obvezu zaštite od djelovanja vode te
održavanje vodotoka, gdje spada i zaštita od bujičnih tokova, a tužitelju je
šteta nastupila između ostaloga i zbog neodržavanja vodotoka (potoka). Sud je
smatrao odgovornim i grad te poduzeće za ceste (naručitelja i izvođača radova
na cesti s koje se slijevala voda na tužiteljevu nekretninu), zbog toga što
asfaltirana cesta nije bila projektirana prema pravilnicima za projektiranje i
nisu izvedeni pravilni poprečni nagibi niti vertikalne i horizontalne krivine,
kao ni odvodnja oborinskih voda, a u dijelu prometnice u zavoju nije izvedena
nikakva odvodnja oborinskih voda, što je uzrokovalo direktno slijevanje
oborinske vode na tužiteljevo zemljište i kuću.
Sličan
stav je zauzeo i Županijski sud u Splitu u Međupresudi broj Gž-2158/2017
od 23.11.2017.g., gdje je utvrdio da su Hrvatske vode d.o.o. i Hrvatske
ceste d.o.o. odgovorne za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog poplave, budući
je do poplave došlo slijevanjem oborinske vode s loše projektirane ceste (rotora
u Solinu) te zbog neodržavanja kanala za oborinske vode.
U
Presudi Županijskog suda u Zadru broj Gž-1398/2016 od 22.12.2016.g. Grad
Zadar je obvezan naknaditi štetu tužitelju, koja šteta je nastala požarom koji
se sa zemljišta u vlasništvu Grada Zadra proširio na njegovu nekretninu
(izgorio mu je voćnjak, maslinik i vinograd), zbog toga što Grad Zadar nije
adekvatno organizirao motrilačko dojavnu službu u skladu s odredbama Zakona o
zaštiti od požara (stari zakon objavljen je u „Narodnim novinama“ broj 58/1993,
100/2004, 33/2005, 107/2007, 38/2009, a važeći u „Narodnim novinama“ broj 92/2010),
već je propustio realizirati vlastiti akt zvani „Plan čuvanja, motrenja,
ophodnje i dojave u svezi sprječavanja i otklanjanja opasnosti od požara“.
Naime, sud je smatrao da bi u slučaju pravovremenog uočavanja požara i
poduzimanja odgovarajućih mjera požar bio pravodobno ugašen.
Sličan
stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu u Presudi broj Gž- 1056/2018 od
10.05.2018.g. gdje je Grad Supetar obvezao na plaćanje štete nastale na
nekretninama tužitelja požarom, a koji požar se na njihove nekretnine proširio
s gradskog deponija o kojem je grad bio dužan skrbiti.
Zaključno, puno bolje je imovinu osigurati i
isplatu potraživati od osiguravatelja. Međutim, i kada imovina nije osigurana
postoji mogućnost ostvarivanja naknade štete od odgovorne pravne ili fizičke
osobe, što se vidi iz gornjih primjera sudske prakse, ali to najčešće dovodi do
ozbiljnog sudskog spora. S druge strane, ako je imovina osigurana, onda
osiguravatelj ima pravo regresa od odgovorne osobe i na taj način se i teret te
parnice (s kojom oštećena osoba tada nema ništa) prebacuje na osiguravatelja.