Vijesti

Danas se u Zagrebu dogodio jak potres, u kojem je mnogim građanima oštećena vrijedna imovina (kuće, stanovi, automobili i dr.).

Iako je potres relativno česta pojava, malo tko ga očekuje i malo tko nažalost osigurava svoju imovinu od potresa.

Onaj tko se nije osobno osigurao, ako Republika Hrvatska, Grad Zagreb ili netko treći ne donese odluku o nekakvoj solidarnoj pomoći, sam će osobno morati snositi svoju vlastitu štetu, iako je s obzirom na obujam štete zaista teško za vjerovati kako će ta pomoć izostati. U prošlosti kada su štete nastajale u drugim gradovima u RH, „gradske komisije“ su popisivale i “naknađivale” štetu, pa ćemo sasvim nešto slično sigurno vidjeti i u Zagrebu.

Za onoga tko je osigurao svoju imovinu, ne postoji neki univerzalni odgovor na pitanje da li njihova polica osiguranja imovine ili polica kasko osiguranja vozila pokriva štetu nastalu u potresu, pa svatko kome je imovina oštećena u ovom potresu mora pročitati opće uvjete osiguranja onog osiguravatelja kod kojeg je zaključio policu osiguranja ili zatražiti stručnu pomoć. Najčešće se radi o tome da potres nije uključeni osnovni rizik većine polica osiguranja, već takav rizik za koji se plaća dodatna premija osiguranja i koji se dodatno osigurava.

Što se tiče kasko osiguranja automobila, tu je za oštećenike situacija vjerojatno gora od situacije s drugom imovinom, jer je tu teško očekivati pomoć grada ili države, a čak i u slučaju postojanja police osiguranja automobilskog kaska, za te police osiguravatelji u uvjetima osiguranja najčešće isključuju štetu nastalu od potresa (uključujući i padanje cigli i dr. materijala na automobil). To je jako loša vijest za one čiji su automobili oštećeni u ovom potresu. Međutim i tu vrijedi pravilo da treba pročitati što piše u uvjetima kasko osiguranja osiguravatelja kod kojeg je zaključena polica kasko osiguranja vozila. Primjerice, najveća osiguravajuća kuća u RH u svojim uvjetima isključuje plaćanje ovakve štete nastale u potresu.

Dana 04.03.2020.g. u Hrvatskoj odvjetničkoj komori u Zagrebu održano je savjetovanje na temu visine novčane naknade neimovinske štete, na kojem savjetovanju su odvjetnici sudionicima savjetovanja prenijeli nezadovoljstvo oštećenika koji u 2020.g. dobivaju naknadu prema Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH iz 2002.g. Prema riječima izlagača, oštećenici vode dugotrajne sudske postupke i na kraju dobivaju naknade koje su višestruko manje nego u drugim susjednim državama.

Tom prilikom predloženo je i potpisivanje apela Vrhovnom sudu RH za promjenu Orijentacijskih kriterija iz 2002.g., na način da se od tog suda zatraži donošenje novih orijentacijskih kriterija, dok se dio sudionika zalagao za to da se od Vrhovnog suda RH, kao i od niže stupanjskih sudova zatraži revalorizacija Orijentacijskih kriterija, budući se u većini drugih zemalja ti kriteriji uglavnom revaloriziraju svake godine.

Što je to revalorizacija? Laički rečeno, 2002.g. 1.000,00 kn imalo je puno veću vrijednost nego što ih imaju 2020.g., odnosno za 1.000,00 kn se 2002.g. moglo dobiti više dobara, nego što se može danas. Primjerice, 2002.g. se dvosobni stan u Splitu mogao kupiti za oko 70.000,00 EUR- a, a danas je za to potrebno oko 150.000,00 EUR ili više. Dakle, protekom vremena vrijednost novca pada, a revalorizacijom se utvrđuje u kolikom opsegu.

Pošto je svrha pravične novčane naknade davanje satisfakcije oštećeniku na način da mu se kroz dosudu novčanih sredstava omogućava pribava određenih materijalnih dobara koja bi trebala ublažiti njegove patnje, to se protivi samoj biti funkcije pravične novčane naknade neuvažavanjem pada vrijednosti novca tijekom vremena. Drugim riječima, ukoliko se iznos naknade tijekom vremena ne bi revalorizirao dolazilo bi do apsurdnog rezultata da oštećeni, koji naknadu dobivaju 2020 godine, za tu istu naknadu mogu priskrbiti upola manje dobara nego 2002. god., dakle ta naknada ima upola manju satisfakcijsku funkciju nego 2002. god.

Takav rezultat je naravno krajnje nelogičan i nepravičan jer izaziva duboku nejednakost među oštećenima, obzirom proizlazi da su oni oštećeni koji su bili bliže 2002. godini prolazili mnogo bolje u smislu realnog vrednovanja njihove patnje.

Kako su kriteriji Vs RH po svojoj definiciji „orijentacijski“ smatramo da bi jedino ispravno tumačenje i preporuka Vrhovnog suda RH u ovakvoj situaciji mogla biti: „da se primjeni Orijentacijskih kriterija ne protivi dosuđivanje pri kojem se, osim iznosa iz kriterija, uzima u obzir i protek vremena od njihova donošenja.“

U slučaju sudara automobila i nastanka totalne štete na automobilu u praksi se javljaju razni problemi koji oštećenicima izazivaju sekundarnu traumatizaciju, a osiguravateljima probleme pri rješavanju postavljenih odštetnih zahtjeva.

Jedan od najčešćih problema su zahtjevi oštećenika da im se popravi automobil koji je pretrpio tzv. totalnu štetu (totalna šteta predstavlja nerentabilan popravak, koji bi štetnika ili osiguravatelja koštao više nego što je sam taj automobil vrijedio pred nezgodu ili približno toliko), jer oni polaze od toga da su prije nezgode imali funkcionalan automobil, a sada ga više nemaju, tako da oni sada za iznos novca koji im se od strane osiguravatelja nudi kao obeštećenje u pravilu više ne mogu kupiti isti ili sličan automobil.

Iako se ovaj problem u životu nažalost pojavljuje svakodnevno, u sudskoj praksi se isti pojavljuje vrlo rijetko, jer je sudska praksa o istome zauzela jedinstven stav – kod totalne štete oštećenik ne može tražiti trošak popravka automobila! Pošto je sudska praksa tu jedinstvena, malo tko traži preispitivanje iste, a i onaj tko traži u sudskom postupku ne prođe dobro, zato što je sudska argumentacija ovdje vrlo jasna i logična, budući je nerentabilno za popravak automobila trošiti više nego što taj automobil i sam vrijedi. Primjerice, nitko ne bi popravak TV prijemnika koji vrijedi 1.000,00 kn, platio 1.500,00 kn. Takav stav je već odavno zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u svojim odlukama broj Rev-1315/95 od 02.06.1998.g. te broj Rev-730/94 od 10.01.1996.g., a u novije vrijeme taj stav je primjerice potvrdio i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gžx-506/13 od 09.01.2015.g.

Problem visine totalne štete (totalna šteta predstavlja razliku između tržišne vrijednosti vozila i vrijednosti olupine (spašenih ostataka)), kao ni pitanje kome pripadaju ti spašeni ostaci (oštećeniku ili štetniku), nije primarni predmet ovog članka, jer bi se o tome moglo napisati na stotine stranica. Načelno, sudska praksa je zauzela stav da je osiguravatelj, odnosno štetnik, dužan preuzeti olupinu i isplatiti oštećeniku ukupnu naknadu štete, uključujući i vrijednost ostatka, što znači ukoliko primjerice osiguravatelj procijeni kako olupina vrijedi 2.000,00 kn, a ukupna šteta je 6.000,00 kn, pa oštećeniku nudi isplatu 4.000,00 kn i zadržavanje olupine koja po njima vrijedi 2.000,00 kn, oštećenik to može odbiti i tražiti svih 6.000,00 kn i predati olupinu osiguravatelju odnosno štetniku, pa neka ih oni prodaju.

Međutim, gornje se u praksi ne dešava tako često, zato što oštećenici najčešće sami nađu kupca za tu olupinu (olupine najčešće otkupljuju servisi, autootpadi i sl., koji kasnije spašene dijelove prodaju ili ugrađuju u druge automobile).

Predmet ovog članka je prije svega pitanje koje se često javlja u sudskoj praksi, a to je pitanje od kada teku zakonske zatezne kamate na tzv. totalnu štetu, da li teku od dana donošenja sudske odluke, od dana postavljanja odštetnog zahtjeva ili pak od dana podnošenja tužbe. Ovdje pričamo o izvanugovornoj odgovornosti, a ne o kasko osiguranju (ugovornom osiguranju).

Tu je došlo do promjene sudske prakse. Da smo na ovo pitanje odgovarali prije 15 ili 20 godina odgovor bi bio od dana presuđenja, jer je sudska praksa u to vrijeme bila jednoglasna u svome stavu kako kamate na totalnu štetu teku od dana donošenja sudske odluke (presuđenja). Razlog zbog kojeg su sudovi tada donosili takve odluke korijen vuče iz vremena galopirajuće inflacije i takva praksa se zadržala dugo vremena nakon što te galopirajuće inflacije nije više bilo. Opravdanje za taj stav sudska praksa je nalazila u obrazloženju kako se radi o nerepariranoj šteti, odnosno o šteti „bez angažiranja vlastitih novčanih jedinica“. Drugim riječima, račun za popravak plaćaš, imaš pravo na kamate od dana plaćanja računa popravka, dok kod totalne štete nema računa i nema plaćanja računa, pa nema ni kamata.

Međutim, sudska praksa se po ovom pitanju u međuvremenu promijenila te sada prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u primjeni odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014), kamata na totalnu štetu teče od dana postavljanja odštetnog zahtjeva, koji stav je primjerice zauzet i u recentnoj presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 1696/17 od dana 05.09.2017.g. u kojoj se doslovno kaže:

Prema presudi suda prvog stupnja koji je potvrdio sud drugog stupnja tužitelju je na navedeni iznos dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate uz obrazloženje da se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti koja se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke.

Navedeno shvaćanje u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev- 550/14 od 18. studenoga 2015. i Rev- 934/14 od 5. travnja 2017., a prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

Samo, prije 15 ili 20 godina zakonska zatezna kamata je iznosila 18%, pa 15%, pa je cijelo vrijeme padala i sada iznosi 6,3% za potraživanja fizičkih osoba te 8,3% za odnose između trgovaca.

Zadnjih nekoliko mjeseci u odvjetničkim krugovima vlada nezadovoljstvo vezano uz obvezu slanja pismena sudovima elektroničkim putem te obvezu zaprimanja sudskih pismena kroz „Moj pretinac“, izvršavanje uvida u sudske predmete u kojima su punomoćnici stranke u postupku te zaprimanje upozorenja kako je nad nekom od stranaka, u predmetu u kojima su punomoćnici, otvoren stečajni postupak.

Naše odvjetničko društvo rado je prihvatilo sustav e-komunikacije i slanje pismena na sudove elektroničkim putem, jer taj sustav ima puno prednosti, kako za naše stranke, što nam je najvažnije, tako i za samo odvjetničko društvo (sve se radi iz ureda, nema troškova kopiranja, pošte i sl.).

Naime, čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018), propisano je kako se u slučaju slanja podnesaka putem sustava e-komunikacija plaća polovica sudske pristojbe, kao i za odluke zaprimljene putem tog sustava ako se plate u roku od tri dana od dana elektroničke dostave, što znači da u slučaju korištenja tog sustava stranka umjesto primjerice 5.000,00 kn koliko bi inače platila najveću sudsku pristojbu tužbe, plaća 2.500,00 kn, ili umjesto najmanje pristojbe koja iznosi 100,00 kn plaća 50,00 kn. Isto se odnosi i na pristojbu presude, koja u pravilu iznosi isto koliko i pristojba tužbe.

Dakle, primjerice, ukoliko stranka želi utužiti nekoga za 100.000,00 kn, u slučaju korištenja sustava e-komunikacija platiti će sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 675,00 kn i pristojbu presude u iznosu od 675,00 kn. U slučaju nekorištenja tog sustava obje pristojbe platiti će po 1.350,00 kn, dakle ukupno 2.700,00 kn.

Ta prednost je još više vidljivija kod ulaganja pravnih lijekova kada se plaćaju dvostruke pristojbe, pa se predmetu velike vrijednosti umjesto primjerice 10.000,00 kn, mora platiti 5.000,00 kn.

Upotreba sustava e-komunikacija je vrlo jednostavna, sve što treba imati je već obavljenu prijavu u sustav e-građani, dobar i brz skener, čitač kartice i primjerice osobnu iskaznicu sa čipom (postoje i druge opcije prijave).

Dakle, smatramo da se radi o dobrom pokušaju racionalizacije, pod uvjetom da su sudovi tehnički spremni za takav rad s odvjetnicima, što će se pokazati u sljedećih nekoliko mjeseci.

Čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008,  125/2011, 78/2015, 29/2018), propisano je kako je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.

U slučaju sudara automobila, pored situacije koja za njih najčešće znači izostanak mogućnosti korištenja automobila kroz određeno vremensko razdoblje, u praksi se javljaju razni problemi koji oštećenicima izazivaju sekundarnu traumatizaciju, a osiguravateljima probleme pri rješavanju postavljenih odštetnih zahtjeva.

Predmet ovog članka je problematika utvrđivanja visine štete na osnovu računa o popravku automobila te pitanje može li oštećenik dati svoj automobil na popravak u autoservis po svom izboru.

Obzirom da autoservisi i osiguravatelji desetljećima ratuju oko cijene sata rada mehaničara, autolakirera i limara te oko cijene rezervnih dijelova, na tržištu se stvorila nepoštena poslovna praksa na način da osiguravatelji oštećenicima uvjetuju plaćanje popravka automobila s time da se popravak izvrši u točno određenom autoservisu s kojim isti surađuju (prisvojili su pravo izbora autoservisa).

Takva praksa često stvara nezadovoljstvo oštećenika, jer oni smatraju da imaju pravo birati autoservis od njihovog povjerenja, ovlašteni servis koji će u njihov automobil ugraditi originalne, a ne zamjenske ili rabljene dijelove i sl.

Dosadašnja sudska praksa je takva da oštećenik ima pravo izabrati autoservis od svoga povjerenja, izvršiti popravak automobila u tome autoservisu i ako se radi o popravku po tržišnim cijenama, koji popravak je u skladu s oštećenjima popisanim u Izvidu štete, odnosno popisu oštećenja osiguravatelja, sudovi oštećenicima redovito dosuđuju iznos popravka po tom plaćenom računu popravka. To je još davno podržao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2248/1999 od 10.10.2002.g. u kojoj se doslovno navodi:

Stoga je neosnovan i revizijski prigovor koji se odnosi na visinu štete, jer je utvrđena prema računima za popravak sukladno oštećenima utvrđenim zapisnikom o izvidu štete…

Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci broj Gž.584/09 od 09.06.2009.g. navodi:

Valja navesti da je pravo oštećenika da bira da li će popravak oštećenog vozila izvršiti originalnim ili rabljenim dijelovima zbog čega se i prvostupanjski sud rukovodio iznosom predviđenog popravka sadržanog u predračunu poduzeća MCL d.o.o. (u kojem je naveden iznos potrebnog troška bez diferencijacije na „originalne“ ili rabljene zamjenske dijelove….

Iz navedenoga vidimo kako sudovi ne ograničavaju oštećenike da svoja vozila popravljaju u autoservisima po svom izboru po tržišnim cijenama, neovisno o tome radi li se o originalnim, zamjenskim ili rabljenim dijelovima.

Naravno, ukoliko se radi o prenapuhanim računima (cijene dijelova i rada osjetno veće od tržišnih), računima koji nisu u uzročnoj vezi s konkretnom nezgodom (popravljena i oštećenja iz drugih nezgoda i sl.), sudovi neće priznati takve dodatne „troškove“, već će realnu cijenu popravka utvrđivati putem sudskog vještaka za motorna vozila. 

Pritom, od oštećenika se ne može tražiti poduzimanje mjera izvan razumnog angažmana oko smanjenja štete u smislu da radi interesa štetnika, odnosno njegova osiguratelja „obilazi“ raznorazne autoservise i provjerava tko će dati nižu ponudu, već je dovoljno da isti popravak vozila povjeri registriranom autoservisu na lokalnom tržištu.

Odgovor na pitanje kako oštećenicima olakšati situaciju u kojoj se nalaze nakon oštećenja njihovog automobila i čekanja na popravak, možda u skorije vrijeme treba tražiti u postupanju u stranoj poslovnoj praksi, gdje se ova situacija rješava većim angažmanom autoservisa u korist svojih klijenata (potrošača), odnosno na način da oštećenici putem vučnih službi automobil dovezu u autoservise te autoservisu prepuste popravak automobila i naplatu troškova popravka od štetnika, odnosno osiguravatelja, čak i na način da cesijom preuzimaju naplatu potraživanja od oštećenika prema štetnicima, odnosno njihovim osiguravateljima.

Iako u Republici Hrvatskoj još uvijek nije potpuno oživjela ovakva praksa, za očekivati je da će u budućnosti to biti prevladavajući način rješavanja prikazanog problema. Pri tome je jedno  sigurno, a to je da štetnik, odnosno njegov osiguravatelj nisu u poziciji utvrđivanja cijene sata rada i rezervnih dijelova, već je to stvar tržišta rada i tržišta rezervnih dijelova.

Može se reći da što društvo ima veći BDP, građani tog društva više ulažu u osiguranje svoje imovine. Pošto je BDP u Republici Hrvatskoj jedan od najnižih u Europskoj uniji (gori od nas su samo Bugarska i Rumunjska), kod nas se jako malo ulaže u osiguranje imovine. Drugim riječima, građani RH praktički plaćaju samo ona osiguranja koja moraju (obvezna osiguranja, kao što je osiguranje od automobilske odgovornosti), dok ona koja su dobrovoljna (osiguranje imovine, primjerice kuća, stanova) u pravilu zbog manjka novca izbjegavaju plaćati, što je zapravo čudno, jer se za relativno mali iznos novca rizik oštećenja ili uništenja vrijedne kuće ili stana može prebaciti na osiguravatelja (primjerice, stan od 90 m2 i pokretnine u tom stanu može se osigurati za 60,00 kn mjesečno, što je cijena jedne pizze).

U situaciji kada imovina nije osigurana, a desi se šteta (požar, poplava i sl.) građani najčešće ne znaju što učiniti te ne znaju imaju li možda pravo potraživati naknadu štete i od koga bi je mogli potraživati. Odgovor na to pitanje je kompleksan, jer se svaka situacija mora analizirati posebno i timski.

Opće je pravilo odštetnog prava – tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018).

Ali nekada je vrlo teško utvrditi tko je prouzročio konkretnu štetu, jer kada se nešto dogodi svatko otklanja odgovornost sa sebe, teško je doći do bitnih informacija i sl. 

Pri analizi tko je odgovoran i da li je netko uopće odgovoran ili se radi o slučaju ili višoj sili, od  velike nam je važnosti inicijalna istraga što se u konkretnom slučaju dogodilo, zakoni te sudska praksa.

Primjerice, Zakonom o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014) uređeno je tko je i na koji način dužan održavati i graditi ceste. U slučaju neobavljanja propisanih dužnosti od strane odgovorne osobe nastaje odgovornost za štetu koju zbog tog nemara pretrpe građani (najčešće se radi o proklizavanju vozila zbog naftne mrlje na cesti, padu stabla na vozilo, udaru u kamen koji se odronio na cestu i sl.).

Postoji i niz drugih zakona kojima se određenim pravnim osobama nameću određene obveze, primjerice Zakon o vodama, Zakon o zaštiti od požara itd. Ukoliko te pravne osobe ne izvrše svoje propisane zakonske dužnosti, pa zbog toga nekome nastane šteta, oštećenici imaju pravo na naknadu štete.

Kako se ta naknada najčešće ostvaruje putem suda, ovdje ćemo prikazati par primjera iz sudske prakse, vezane uz naknadu štete od poplava i požara.

U Presudi Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1237/2005 od dana 27.03.2007.g. utvrđeno je kako su Poduzeće za ceste, Grad Kaštela i Hrvatske vode solidarno dužni naknaditi štetu tužitelju, a koja šteta je nastala na njegovoj nekretnini izlijevanjem oborinskih voda prilikom nevremena (službeno je od strane grada proglašena i elementarna nepogoda). Svi su tuženici u postupku isticali prigovor oslobođenja od odgovornosti zbog više sile pozivajući se na odredbu čl. 177. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), zbog toga što je štetni događaj od strane gradskih vlasti proglašen elementarnom nepogodom tvrdeći da se ništa nije moglo učiniti te su prebacivali odgovornost jedan na drugog. Prije svega, Županijski sud u Varaždinu je u obrazloženju svoje odluke naveo kako se predmetni događaj koji je proglašen elementarnom nepogodom ne može smatrati višom silom, odnosno događajem koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a tu je posebno naglasio kako Hrvatske vode imaju zakonsku obvezu zaštite od djelovanja vode te održavanje vodotoka, gdje spada i zaštita od bujičnih tokova, a tužitelju je šteta nastupila između ostaloga i zbog neodržavanja vodotoka (potoka). Sud je smatrao odgovornim i grad te poduzeće za ceste (naručitelja i izvođača radova na cesti s koje se slijevala voda na tužiteljevu nekretninu), zbog toga što asfaltirana cesta nije bila projektirana prema pravilnicima za projektiranje i nisu izvedeni pravilni poprečni nagibi niti vertikalne i horizontalne krivine, kao ni odvodnja oborinskih voda, a u dijelu prometnice u zavoju nije izvedena nikakva odvodnja oborinskih voda, što je uzrokovalo direktno slijevanje oborinske vode na tužiteljevo zemljište i kuću.

Sličan stav je zauzeo i Županijski sud u Splitu u Međupresudi broj Gž-2158/2017 od 23.11.2017.g., gdje je utvrdio da su Hrvatske vode d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o. odgovorne za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog poplave, budući je do poplave došlo slijevanjem oborinske vode s loše projektirane ceste (rotora u Solinu) te zbog neodržavanja kanala za oborinske vode.

U Presudi Županijskog suda u Zadru broj Gž-1398/2016 od 22.12.2016.g. Grad Zadar je obvezan naknaditi štetu tužitelju, koja šteta je nastala požarom koji se sa zemljišta u vlasništvu Grada Zadra proširio na njegovu nekretninu (izgorio mu je voćnjak, maslinik i vinograd), zbog toga što Grad Zadar nije adekvatno organizirao motrilačko dojavnu službu u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od požara (stari zakon objavljen je u „Narodnim novinama“ broj 58/1993, 100/2004, 33/2005, 107/2007, 38/2009, a važeći u „Narodnim novinama“ broj 92/2010), već je propustio realizirati vlastiti akt zvani „Plan čuvanja, motrenja, ophodnje i dojave u svezi sprječavanja i otklanjanja opasnosti od požara“. Naime, sud je smatrao da bi u slučaju pravovremenog uočavanja požara i poduzimanja odgovarajućih mjera požar bio pravodobno ugašen.

Sličan stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu u Presudi broj Gž- 1056/2018 od 10.05.2018.g. gdje je Grad Supetar obvezao na plaćanje štete nastale na nekretninama tužitelja požarom, a koji požar se na njihove nekretnine proširio s gradskog deponija o kojem je grad bio dužan skrbiti.

Zaključno, puno bolje je imovinu osigurati i isplatu potraživati od osiguravatelja. Međutim, i kada imovina nije osigurana postoji mogućnost ostvarivanja naknade štete od odgovorne pravne ili fizičke osobe, što se vidi iz gornjih primjera sudske prakse, ali to najčešće dovodi do ozbiljnog sudskog spora. S druge strane, ako je imovina osigurana, onda osiguravatelj ima pravo regresa od odgovorne osobe i na taj način se i teret te parnice (s kojom oštećena osoba tada nema ništa) prebacuje na osiguravatelja.

Smatra se da broj motornih vozila u svijetu danas premašuje jednu milijardu. U Republici Hrvatskoj broj registriranih cestovnih vozila je otprilike 2 100 000. Kada tome pribrojimo jedan dio neregistriranih vozila, kao i vozila koja su u tranzitu ili u posjeti (primjerice u turističkoj sezoni), dolazimo do omjera od otprilike 1,2 vozila na svaka 2 stanovnika.

Uz pojačan intenzitet prometa neizostavna je pojava određenog broja prometnih nesreća. U 2017. god. u Republici Hrvatskoj zabilježeno je otprilike 35 000 prometnih nesreća sa 331 smrtnim slučajem, 2 776 teže i 11 832 lakše ozlijeđenih osoba.  

Unatoč ovoj „tamnoj“ strani prometa, voziti se mora. Cestovna komunikacija motornim vozilima još uvijek je nezamjenjiv dio svakodnevnog života, rada i gospodarske aktivnosti.

U razvoju automobila kao prijevoznog sredstva vrlo se rano shvatilo da bi prebacivanje rizika odgovornosti za štetu zbog korištenja vozila u cijelosti na teret korisnika vrlo brzo onemogućilo odnosno paraliziralo razvoj prometa i uopće sve one prednosti i olakšanja koje je pojava cestovnih vozila donijela suvremenom svijetu. Zbog svoje mase i brzine, vozila u pravilu izazivaju štete tolikog intenziteta koje pojedinac teško može ekonomski nadoknaditi.  

Kako bi se pomirili s jedne strane nužnost prometa, a s druge strane bojazan da oni koji sudjeluju u prometu neće moći nadoknaditi štetu koju u prometu pretrpe ili neće moći drugima platiti štetu koju su prouzročili, vrlo rano se počelo razmišljati i uvoditi obvezno osiguranje od autoodgovornosti kao pravno-ekonomska pozadina bez koje promet kakvog danas imamo jednostavno ne bi bio moguć (upravo prošle godine navršilo se točno 100 godina od uvođenja prvog zakona o obveznom osiguranju od autoodgovornosti kojeg je donijela Danska 1918. godine.).

Materija obveznog osiguranja od autoodgovornosti u Republici Hrvatskoj uređena je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 i 152/2014).

Ovim Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske implementirana su rješenja europskih direktiva o obveznim osiguranjima u prometu (njih 6). Zakon pruža zaštitu trećim oštećenima osobama u prometu omogućavajući im naplatu pretrpljene štete od osiguravajućih društava odnosno specijaliziranih tijela pod uvjetima propisanim zakonom. Treće osobe su praktički sve osobe osim vozača vozila kojim je prouzročena šteta i njegovih srodnika ukoliko je isti smrtno stradao, te vlasnika, suvlasnika odnosno zajedničkog vlasnika vozila kojim je prouzročena šteta za štetu na stvarima. Dakle, pješaci, biciklisti, vozači drugog vozila, pa čak i suputnici vozača krivca za nezgodu i njihovi srodnici u slučaju smrti imaju pravo na naknadu štete iz police vozača vozila kojim je prouzročena nezgoda (uz određene izuzetke pobrojane u zakonu).

Zakonom je regulirano da treće osobe imaju pravo na naknadu štete u slučaju kada je štetu prouzročilo vozilo osigurano kod domaćeg osiguratelja, inozemno vozilo za koje postoji međunarodna isprava o osiguranju, ali i vozilo koje je neosigurano neovisno o tome radi li se o domaćem ili inozemnom vozilu, pa čak pod određenim uvjetima i za štetu koju je prouzročilo nepoznato vozilo. Za svaki od tih slučajeva predviđeno je tko je pasivno legitimiran za rješavanje odštetnog zahtjeva. Zaštita oštećenih osoba u prometnim nesrećama na području država članica Europske unije dodatno je zajamčena institutima Ovlaštenog predstavnika za rješavanje štete i Ureda za naknadu čime omogućeno da primjerice hrvatski građanin koji je štetu pretrpio u Francuskoj štetu u cijelosti riješi u domicilnoj državi odnosno Hrvatskoj.

Osiguranje od automobilske odgovornosti pruža zaštitu kod upotrebe vozila. U definiranju pojma „upotrebe vozila“ bogati doprinos dala je praksa Europskog suda pravde. Taj sud u svojim odlukama široko je definirao pojam upotrebe tako da upotreba podrazumijeva ne samo upotrebu u prometu na javnim površinama nego i izvan prometa, na prostorima koji nisu prometne površine (primjerice traktor u prostoru privatnog seljačkog gospodarstva) – presuda u predmetu Vnuk protiv Zavarovalnice Triglav. Odnosno, da je uporaba vozila čak primjerice i otvaranje vrata na zaustavljenom vozilu – presuda BTA Baltic Insurance Company protiv Baltijas Apdrošināšanas Nams.

Propisani su i rokovi rješavanja zahtjeva i obveze osiguratelja na isplatu nespornog dijela i kamate s time što naglašavamo, a što se u praksi osiguratelja često zanemaruje, da je osiguratelj štetu dužan riješiti i u kraćem roku od onoga propisanog zakonom kada je to razumno očekivati s obzirom na okolnosti slučaja. O tome se  također izjasnio Europski sud pravde u odluci Autohaus Ostermann protiv VV Versicherung.

Vrste i opseg šteta na koje oštećenik ima pravo regulirani su Zakonom o obveznim odnosima. Pri tome je za naglasiti da sukladno praksi Europskog suda pravde polica osiguranja od autoodgovornosti mora pokrivati sve one štete koje su predviđene materijalnim zakonom zemlje koji se primjenjuje na naknadu štete u konkretnom slučaju, bez obzira da li su te vrste štete i u kojem opsegu predviđene pravom zemlje iz koje potječe polica osiguranja – predmet Katarína Haasová protiv Rastislav Petrík, Blanka Holingová. I na taj način pruža se najšira moguća zaštita pravima oštećenih osoba po policama autoodgovornosti.

Treba napomenuti da kumulativo uz pravo naknade po policama autoodgovornosti oštećeni mogu imati pravo naknade i iz nekih drugih vrsta osiguranja ugovornog, dobrovoljnog tipa. U određenim slučajevima postoji mogućnost dobivanja naknade čak i za vozača koji je skrivio nezgodu (klauzula proširenog pokrića, AO plus i sl.), ali ponavljamo radi se o određenim dobrovoljnim vidovima osiguranja o kojima je svakako potrebno povesti računa prilikom rješavanja nastale štete u prometnim nezgodama.

Reforma sustava oporezivanja pomoraca započeta 2007. god. (Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika, Narodne novine 76/07 – u daljnjem tekstu: ZIDPZ/07, izmjene stupile na snagu 01.01.2008. god.) doživljava svoj nastavak u najnovijoj izmjeni i dopuni Pomorskog zakonika koja je stupila na snagu 28.02.2019. god. (Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika, Narodne novine 17/19 – u daljnjem tekstu: ZIDPZ/19).

Naime, još 2007. god. uočeno je kako porezni tretman pomoraca mora uvažiti i prilagoditi se specifičnostima tog zanimanja. Zbog toga je ZIDPZ/07 dotadašnju šturu odredba o oporezivanju pomoraca u međunarodnoj plovidbi, koja je gotovo pa izjednačavala taj dohodak sa dohotkom ostvarenim u bilo kojem drugom zanimanju, zamijenio odredbom kojom se po uzoru na neke zemlje Europske unije uzela granica od 183 dana tijekom porezne godine boravka i rada na brodu u međunarodnoj plovidbi za oslobođenje pomoraca od plaćanja poreza na dohodak.

Međutim, kroz godine primjene, uočeni su određeni nedostaci odnosno manjkavosti u regulaciji koje su u određenim slučajevima imale nelogične i porezno nepravedne konzekvence za pomorce.

Zbog navedenog su u, zaista sveobuhvatnim izmjenama Pomorskog zakonika iz 2019. god., mjesta našle i izmjene koje se tiču oporezivanja pomoraca.

Izmjene iz 2019. god. išle su u dva pravca. Prvi pravac se tiče ostvarenja 183 dana plovidbe za članove posade u međunarodnoj plovidbi, a drugi pravac se tiče reguliranja statusa određenih osoba u međunarodnoj plovidbi koji do sada, barem eksplicite, nije bio definiran.

U pogledu ostvarenje 183 dana kao uvjeta o kojem ovisi da li je pomorac obveznik poreza na dohodak uvedene su sljedeće promjene:

1. U 183 dana sada se uračunavaju ne samo dani provedeni na liječenju zbog bolesti ili povrede nastale na putu za ukrcaj, na brodu ili na povratku s broda, već i dani provedeni na liječenju zbog bolesti ili povrede koji su nastali nakon iskrcaja ili prije ukrcaja, ako one onemogućavaju pomorca u ishođenju liječničkog uvjerenja. Dopunom je ispravljena nepravda da pomorac u situaciji kada zbog bolesti ili ozljede ne može dobiti liječničko uvjerenje, bude još i porezno penaliziran.
2. Sada se u 183 dana plovidbe uračunavaju ne samo dani provedeni na stručnoj izobrazbi u inozemstvu već i dani provedeni na istoj takvoj izobrazbi u tuzemstvu. Time je dokinuta nelogična praksa razlikovanja dana provedenih na stručnoj izobrazbi zavisno o tome da li je pomorac istu proveo primjerice u Puli ili u 100 km udaljenom Trstu.
3. U 183 dana uračunavaju se dani do isteka ugovora o radu a koji su neostvareni zbog napuštanja člana posade od strane brodara ili prestanka ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Time je uveden pravičniji sustav koji uzima u obzir one situacije kada je pomorcu ugovor prekinut zbog razloga za koje on ne odgovora. Do izmjena pomorac je, osim stresa zbog prestanka ugovora, morao strepiti i od mogućnosti obračuna i naplate visokog poreza, i to u iznenadnoj situaciji za koju nije odgovoran i u kojoj mu je vrlo teško brzo pronaći novo zaposlenje.
4. U slučaju pak otmice, zatočeništva, umirovljenja ili smrti člana posade u poreznoj godini, uzima se, a  bez obzira na stvarno ostvarene dane u plovidbi, da je ostvaren uvjet plovidbe od 183 dana. Ovdje se također radi o odredbi koja je uvažila zahtjev pravičnosti u svim onim izvanrednim situacijama koje su same po sebi toliko životno teške, da zaista nije bilo potrebe da se te situacije čine još otegotnijim pomorcima ili njihovim obiteljima obračunom visokih poreza, posebno stoga što se redom radi o situacijama na koje pomorci nemaju utjecaja.

U pogledu definiranja poreznog statusa određenih osoba izmjenama zakonika:

1. Konačno je uređeno pitanje poreznog statusa stručnih radnika ukrcanih u svojstvu vježbenika palube, stroja ili elektrotehnike na način da te osobe nisu dužne primitke ostvarene po osnovi rada na brodu u međunarodnoj plovidbi obračunati u godišnjoj prijavi poreza na dohodak.
2. Jasno je sada definiran i član posade jahte koji u Republici Hrvatskoj ima prebivalište odnosno uobičajeno boravište i to kao obveznik poreza na dohodak od nesamostalnog rada prema primicima ostvarenom po osnovi rada na jahti osim za primitke po osnovi rada na jahti u međunarodnoj plovidbi.

Zaključno, radi se o dobrodošlim izmjenama kojima je poboljšan sustav poreznog tretmana pomoraca u međunarodnoj plovidbi i barem malo omekšan njihov „kruh sa sedam kora“.

Dana 03.04.2019.h. u prostorijama Hrvatske odvjetničke komore, Odvjetničkog zbora Splitsko-dalmatinske županije održano je predavanje suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske doc. dr. sc. Jadranka Juga na temu:  “Tužbe radi kredita u CHF “.

S obzirom na medijske natpise početkom travnja 2019.g. o tome kako je Vrhovni sud RH donio odluku o tome da potrošači koji su konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR mogu nakon te odluke Vrhovnog suda RH tužiti banke i dobiti naknadu, sudac Jug se između ostaloga, u svome predavanju osvrnuo i na Rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g., koje je bilo povod tih medijskih natpisa, istaknuvši da se u tom Rješenju Vrhovni sud RH sud nije uopće meritorno izjasnio o tome imaju li potrošači koji su podigli kredite u švicarskim francima, a nakon tog iste konvertirali u EUR, uopće pravo da se ugovor o kreditu utvrdi (dijelom) ništavim te imaju li pravo na naknadu eventualno preplaćenih anuiteta nakon utvrđenja ništavosti. Sudac Jug je naveo kako je Vrhovni sud RH u citiranoj presudi utvrdio samo to da Općinski sud u Splitu u odluci broj P-4233/15 od dana 17.01.2017.g. i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gž- 1097/17 od 07.12.2017.g. (koje je Vrhovni sud ukinuo naprijed citiranom odlukom), uz obrazloženje kako tužiteljica u tom predmetu nema pravni interes za utuženje banke, nisu zakonito odbacili tužbu u tom predmetu.

Naime, Općinski sud u Splitu i Županijski sud u Splitu smatrali su da su stranke (tužiteljica i banka) konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR „suglasnošću volja stranaka otklonili ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, a time i pravne učinke te ništetne ugovorne odredbe, pa da stoga tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu“.

Tužiteljica je u izvanrednoj reviziji na citirane odluke nižestupanjskih sudova postavila pitanje Vrhovnom sudu RH – Da li zaključenjem ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništavosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu? Na to pitanje Vrhovni sud RH je u citiranom Rješenju broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g. odgovorio potvrdno, rekavši da nižestupanjski sudovi nisu smjeli odbaciti tužbeni zahtjev jer da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. U Rješenju se doslovno navodi:

„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (“Narodne novine”, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“

Za pravne laike, ovo se ukratko može prevesti na sljedeći način – Vrhovni sud RH je odluke nižestupanjskih sudova ukinuo zbog procesnih razloga i nije uopće donio meritornu odluku o tome da li potrošači koji su pristali na konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravo na naknadu ili ne, već je to ostavljeno za buduću odluku. Šteta je što Vrhovni sud RH u gore citiranoj odluci nije ipak iznio meritorno mišljenje o tom pravnom pitanju te na taj način otklonio nedoumice koje imaju potrošači i stručnjaci te na taj način unio određenu pravnu sigurnost u pravni sustav, čiju je praksu dužan ujednačavati. Međutim, već sama činjenica da je Vrhovni sud RH potvrdio postojanje pravnog interesa za ovakvo utuženje daje određenu naznaku i upućuje potrošače da uzmu u obzir to da svoja prava možda mogu zatražiti putem suda, jer da je Vrhovni sud RH kojim slučajem zauzeo stajalište da potrošači nemaju pravni interes za utuženje, time bi priča o konvertiranim kreditima i traženjem naknade kod konvertiranih kredita bila zatvorena. Ovako je ta priča i dalje otvorena, pa ostaje za vidjeti kakve će odluke sudovi donositi nakon ovakve odluke Vrhovnog suda RH. Tu svakako posebnu pozornost treba obratiti na predmete i odluke Europskog suda pravde u Luxembourgu, budući su njegove odluke odnosno pravna tumačenja obvezujuće za sudove članica EU, a taj sud je sklon donošenju odluka u korist potrošača.

U Republici Hrvatskoj se u zadnjih 10 godina pred sudove kao sporno postavljalo pitanje da li osoba koja je doživjela lakšu tjelesnu povredu ima uopće pravo na naknadu štete. Neke odgovorne osobe su te povrede okarakterizirale bagatelnim štetama, smatrajući da se radi o manjim povredama, odnosno povredama bez velikog značaja za oštećenika (primjerice tzv. trzajna povreda vrata, udarci po tijelu, porezotine i sl.), zbog kojih povreda oštećenici trpe neimovinsku štetu u kratkom trajanju nakon ozljeđivanja, smatrajući da te povrede ne predstavljaju povredu prava osobnosti, zbog koje bi im trebalo priznavati pravo na pravičnu novčanu naknadu.

Neke odgovorne osobe su te povrede okarakterizirale bagatelnim štetama, smatrajući da se radi o manjim povredama, odnosno povredama bez velikog značaja za oštećenika (primjerice tzv. trzajna povreda vrata, udarci po tijelu, porezotine i sl.), zbog kojih povreda oštećenici trpe neimovinsku štetu u kratkom trajanju nakon ozljeđivanja, smatrajući da te povrede ne predstavljaju povredu prava osobnosti, zbog koje bi im trebalo priznavati pravo na pravičnu novčanu naknadu.

Naime, odgovorne osobe su odbijale takve zahtjeve za naknadu štete zbog ovih lakših tjelesnih povreda pozivajući se na odredbu čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), u kojoj odredbi je propisano kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, ponekad se smatralo da plaćanje naknade za ove lakše tjelesne povrede pogoduju težnjama koje nisu spojive s naravi povrede i društvenom svrhom i ciljem pravične novčane naknade.

Obzirom na količinu ovih predmeta koji su se rješavali pred sudovima, pitanje prava na naknadu štete kod tih lakših tjelesnih povreda bilo je predmet odlučivanja i pred Vrhovnim sudom RH i pred Ustavnim sudom RH. Oba suda su praktički zauzela jedan neutralan stav u smislu da se radi o pitanju koje će sudovi rješavati u svakom konkretnom slučaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske je primjerice u odluci broj Revr- 467/2013 od 06.07.2016.g. zauzeo stav kako se u svakom predmetu trebaju utvrditi okolnosti konkretnog slučaja te da se ne radi o materijalno pravnom pitanju koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III/1966/2016 od 06.12.2016.g. naveo kako zadaća Ustavnog suda nije procjena pravilne primjene materijalnog prava, jer to procjenjuju redovni sudovi (općinski, županijski sudovi).

Primjerice, Županijski sud u Varaždinu je u Presudi broj Gž- 4674/13 od 07.04.2014.g. potvrdio Presudu Općinskog suda u Koprivnici broj P- 66/13 od 03.07.2013.g. kojom je oštećeniku koji je zadobio povredu na radu u vidu posjekotine desnog kažiprsta prilikom obavljanja poslova svojeg radnog mjesta na liniji obrade svinja, zbog čega je radnik bio radno nesposoban 25 dana, na ime naknade neimovinske štete dosuđen iznos od 3.000,00 kn.

S druge strane, primjerice Županijski sud u Šibeniku je u svojoj Presudi broj Gž- 197/2011 od 26.01.2015.g. potvrdio Presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1502/07 od 08.12.2010.g. kojim je odbijen tužbeni zahtjev oštećenika koji nije zadobio tjelesnu povredu, ali da je trpio primarni strah za vlastiti tjelesni integritet jakog intenziteta od nekoliko minuta, nakon čega je proživljavao strah i zabrinutost od ishoda liječenja njegove supruge i djece (koji su također sudjelovali u prometnoj nezgodi).

Zaključno se može reći kako pravo na pravičnu novčanu naknadu iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ovisi o težini povrede prava osobnosti, okolnostima konkretnog slučaja, medicinskoj dokumentaciji sačinjenoj u tijeku liječenja te pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja pred sudom, koje činjenično stanje se utvrđuje medicinskim vještačenjem.