Dana 03.04.2019.h. u prostorijama Hrvatske odvjetničke komore, Odvjetničkog zbora Splitsko-dalmatinske županije održano je predavanje suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske doc. dr. sc. Jadranka Juga na temu: “Tužbe radi kredita u CHF “.
S obzirom na medijske natpise početkom travnja 2019.g. o tome kako je Vrhovni sud RH donio odluku o tome da potrošači koji su konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR mogu nakon te odluke Vrhovnog suda RH tužiti banke i dobiti naknadu, sudac Jug se između ostaloga, u svome predavanju osvrnuo i na Rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g., koje je bilo povod tih medijskih natpisa, istaknuvši da se u tom Rješenju Vrhovni sud RH sud nije uopće meritorno izjasnio o tome imaju li potrošači koji su podigli kredite u švicarskim francima, a nakon tog iste konvertirali u EUR, uopće pravo da se ugovor o kreditu utvrdi (dijelom) ništavim te imaju li pravo na naknadu eventualno preplaćenih anuiteta nakon utvrđenja ništavosti. Sudac Jug je naveo kako je Vrhovni sud RH u citiranoj presudi utvrdio samo to da Općinski sud u Splitu u odluci broj P-4233/15 od dana 17.01.2017.g. i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gž- 1097/17 od 07.12.2017.g. (koje je Vrhovni sud ukinuo naprijed citiranom odlukom), uz obrazloženje kako tužiteljica u tom predmetu nema pravni interes za utuženje banke, nisu zakonito odbacili tužbu u tom predmetu.
Naime, Općinski sud u Splitu i Županijski sud u Splitu smatrali su da su stranke (tužiteljica i banka) konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR „suglasnošću volja stranaka otklonili ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, a time i pravne učinke te ništetne ugovorne odredbe, pa da stoga tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu“.
Tužiteljica je u izvanrednoj reviziji na citirane odluke nižestupanjskih sudova postavila pitanje Vrhovnom sudu RH – Da li zaključenjem ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništavosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu? Na to pitanje Vrhovni sud RH je u citiranom Rješenju broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g. odgovorio potvrdno, rekavši da nižestupanjski sudovi nisu smjeli odbaciti tužbeni zahtjev jer da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. U Rješenju se doslovno navodi:
„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (“Narodne novine”, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).
Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.
Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“
Za pravne laike, ovo se ukratko može prevesti na sljedeći način – Vrhovni sud RH je odluke nižestupanjskih sudova ukinuo zbog procesnih razloga i nije uopće donio meritornu odluku o tome da li potrošači koji su pristali na konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravo na naknadu ili ne, već je to ostavljeno za buduću odluku. Šteta je što Vrhovni sud RH u gore citiranoj odluci nije ipak iznio meritorno mišljenje o tom pravnom pitanju te na taj način otklonio nedoumice koje imaju potrošači i stručnjaci te na taj način unio određenu pravnu sigurnost u pravni sustav, čiju je praksu dužan ujednačavati. Međutim, već sama činjenica da je Vrhovni sud RH potvrdio postojanje pravnog interesa za ovakvo utuženje daje određenu naznaku i upućuje potrošače da uzmu u obzir to da svoja prava možda mogu zatražiti putem suda, jer da je Vrhovni sud RH kojim slučajem zauzeo stajalište da potrošači nemaju pravni interes za utuženje, time bi priča o konvertiranim kreditima i traženjem naknade kod konvertiranih kredita bila zatvorena. Ovako je ta priča i dalje otvorena, pa ostaje za vidjeti kakve će odluke sudovi donositi nakon ovakve odluke Vrhovnog suda RH. Tu svakako posebnu pozornost treba obratiti na predmete i odluke Europskog suda pravde u Luxembourgu, budući su njegove odluke odnosno pravna tumačenja obvezujuće za sudove članica EU, a taj sud je sklon donošenju odluka u korist potrošača.