NAKNADA ŠTETE IZ PROMETNIH NESREĆA

Smatra se da broj motornih vozila u svijetu danas premašuje jednu milijardu. U Republici Hrvatskoj broj registriranih cestovnih vozila je otprilike 2 100 000. Kada tome pribrojimo jedan dio neregistriranih vozila, kao i vozila koja su u tranzitu ili u posjeti (primjerice u turističkoj sezoni), dolazimo do omjera od otprilike 1,2 vozila na svaka 2 stanovnika.

Uz pojačan intenzitet prometa neizostavna je pojava određenog broja prometnih nesreća. U 2017. god. u Republici Hrvatskoj zabilježeno je otprilike 35 000 prometnih nesreća sa 331 smrtnim slučajem, 2 776 teže i 11 832 lakše ozlijeđenih osoba.  

Unatoč ovoj „tamnoj“ strani prometa, voziti se mora. Cestovna komunikacija motornim vozilima još uvijek je nezamjenjiv dio svakodnevnog života, rada i gospodarske aktivnosti.

U razvoju automobila kao prijevoznog sredstva vrlo se rano shvatilo da bi prebacivanje rizika odgovornosti za štetu zbog korištenja vozila u cijelosti na teret korisnika vrlo brzo onemogućilo odnosno paraliziralo razvoj prometa i uopće sve one prednosti i olakšanja koje je pojava cestovnih vozila donijela suvremenom svijetu. Zbog svoje mase i brzine, vozila u pravilu izazivaju štete tolikog intenziteta koje pojedinac teško može ekonomski nadoknaditi.  

Kako bi se pomirili s jedne strane nužnost prometa, a s druge strane bojazan da oni koji sudjeluju u prometu neće moći nadoknaditi štetu koju u prometu pretrpe ili neće moći drugima platiti štetu koju su prouzročili, vrlo rano se počelo razmišljati i uvoditi obvezno osiguranje od autoodgovornosti kao pravno-ekonomska pozadina bez koje promet kakvog danas imamo jednostavno ne bi bio moguć (upravo prošle godine navršilo se točno 100 godina od uvođenja prvog zakona o obveznom osiguranju od autoodgovornosti kojeg je donijela Danska 1918. godine.).

Materija obveznog osiguranja od autoodgovornosti u Republici Hrvatskoj uređena je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 i 152/2014).

Ovim Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske implementirana su rješenja europskih direktiva o obveznim osiguranjima u prometu (njih 6). Zakon pruža zaštitu trećim oštećenima osobama u prometu omogućavajući im naplatu pretrpljene štete od osiguravajućih društava odnosno specijaliziranih tijela pod uvjetima propisanim zakonom. Treće osobe su praktički sve osobe osim vozača vozila kojim je prouzročena šteta i njegovih srodnika ukoliko je isti smrtno stradao, te vlasnika, suvlasnika odnosno zajedničkog vlasnika vozila kojim je prouzročena šteta za štetu na stvarima. Dakle, pješaci, biciklisti, vozači drugog vozila, pa čak i suputnici vozača krivca za nezgodu i njihovi srodnici u slučaju smrti imaju pravo na naknadu štete iz police vozača vozila kojim je prouzročena nezgoda (uz određene izuzetke pobrojane u zakonu).

Zakonom je regulirano da treće osobe imaju pravo na naknadu štete u slučaju kada je štetu prouzročilo vozilo osigurano kod domaćeg osiguratelja, inozemno vozilo za koje postoji međunarodna isprava o osiguranju, ali i vozilo koje je neosigurano neovisno o tome radi li se o domaćem ili inozemnom vozilu, pa čak pod određenim uvjetima i za štetu koju je prouzročilo nepoznato vozilo. Za svaki od tih slučajeva predviđeno je tko je pasivno legitimiran za rješavanje odštetnog zahtjeva. Zaštita oštećenih osoba u prometnim nesrećama na području država članica Europske unije dodatno je zajamčena institutima Ovlaštenog predstavnika za rješavanje štete i Ureda za naknadu čime omogućeno da primjerice hrvatski građanin koji je štetu pretrpio u Francuskoj štetu u cijelosti riješi u domicilnoj državi odnosno Hrvatskoj.

Osiguranje od automobilske odgovornosti pruža zaštitu kod upotrebe vozila. U definiranju pojma „upotrebe vozila“ bogati doprinos dala je praksa Europskog suda pravde. Taj sud u svojim odlukama široko je definirao pojam upotrebe tako da upotreba podrazumijeva ne samo upotrebu u prometu na javnim površinama nego i izvan prometa, na prostorima koji nisu prometne površine (primjerice traktor u prostoru privatnog seljačkog gospodarstva) – presuda u predmetu Vnuk protiv Zavarovalnice Triglav. Odnosno, da je uporaba vozila čak primjerice i otvaranje vrata na zaustavljenom vozilu – presuda BTA Baltic Insurance Company protiv Baltijas Apdrošināšanas Nams.

Propisani su i rokovi rješavanja zahtjeva i obveze osiguratelja na isplatu nespornog dijela i kamate s time što naglašavamo, a što se u praksi osiguratelja često zanemaruje, da je osiguratelj štetu dužan riješiti i u kraćem roku od onoga propisanog zakonom kada je to razumno očekivati s obzirom na okolnosti slučaja. O tome se  također izjasnio Europski sud pravde u odluci Autohaus Ostermann protiv VV Versicherung.

Vrste i opseg šteta na koje oštećenik ima pravo regulirani su Zakonom o obveznim odnosima. Pri tome je za naglasiti da sukladno praksi Europskog suda pravde polica osiguranja od autoodgovornosti mora pokrivati sve one štete koje su predviđene materijalnim zakonom zemlje koji se primjenjuje na naknadu štete u konkretnom slučaju, bez obzira da li su te vrste štete i u kojem opsegu predviđene pravom zemlje iz koje potječe polica osiguranja – predmet Katarína Haasová protiv Rastislav Petrík, Blanka Holingová. I na taj način pruža se najšira moguća zaštita pravima oštećenih osoba po policama autoodgovornosti.

Treba napomenuti da kumulativo uz pravo naknade po policama autoodgovornosti oštećeni mogu imati pravo naknade i iz nekih drugih vrsta osiguranja ugovornog, dobrovoljnog tipa. U određenim slučajevima postoji mogućnost dobivanja naknade čak i za vozača koji je skrivio nezgodu (klauzula proširenog pokrića, AO plus i sl.), ali ponavljamo radi se o određenim dobrovoljnim vidovima osiguranja o kojima je svakako potrebno povesti računa prilikom rješavanja nastale štete u prometnim nezgodama.

OPOREZIVANJE POMORACA U MEĐUNARODNOJ PLOVIDBI – JOŠ JEDAN KORAK NAPRIJED

Reforma sustava oporezivanja pomoraca započeta 2007. god. (Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika, Narodne novine 76/07 – u daljnjem tekstu: ZIDPZ/07, izmjene stupile na snagu 01.01.2008. god.) doživljava svoj nastavak u najnovijoj izmjeni i dopuni Pomorskog zakonika koja je stupila na snagu 28.02.2019. god. (Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika, Narodne novine 17/19 – u daljnjem tekstu: ZIDPZ/19).

Naime, još 2007. god. uočeno je kako porezni tretman pomoraca mora uvažiti i prilagoditi se specifičnostima tog zanimanja. Zbog toga je ZIDPZ/07 dotadašnju šturu odredba o oporezivanju pomoraca u međunarodnoj plovidbi, koja je gotovo pa izjednačavala taj dohodak sa dohotkom ostvarenim u bilo kojem drugom zanimanju, zamijenio odredbom kojom se po uzoru na neke zemlje Europske unije uzela granica od 183 dana tijekom porezne godine boravka i rada na brodu u međunarodnoj plovidbi za oslobođenje pomoraca od plaćanja poreza na dohodak.

Međutim, kroz godine primjene, uočeni su određeni nedostaci odnosno manjkavosti u regulaciji koje su u određenim slučajevima imale nelogične i porezno nepravedne konzekvence za pomorce.

Zbog navedenog su u, zaista sveobuhvatnim izmjenama Pomorskog zakonika iz 2019. god., mjesta našle i izmjene koje se tiču oporezivanja pomoraca.

Izmjene iz 2019. god. išle su u dva pravca. Prvi pravac se tiče ostvarenja 183 dana plovidbe za članove posade u međunarodnoj plovidbi, a drugi pravac se tiče reguliranja statusa određenih osoba u međunarodnoj plovidbi koji do sada, barem eksplicite, nije bio definiran.

U pogledu ostvarenje 183 dana kao uvjeta o kojem ovisi da li je pomorac obveznik poreza na dohodak uvedene su sljedeće promjene:

  1. U 183 dana sada se uračunavaju ne samo dani provedeni na liječenju zbog bolesti ili povrede nastale na putu za ukrcaj, na brodu ili na povratku s broda, već i dani provedeni na liječenju zbog bolesti ili povrede koji su nastali nakon iskrcaja ili prije ukrcaja, ako one onemogućavaju pomorca u ishođenju liječničkog uvjerenja. Dopunom je ispravljena nepravda da pomorac u situaciji kada zbog bolesti ili ozljede ne može dobiti liječničko uvjerenje, bude još i porezno penaliziran.
  2. Sada se u 183 dana plovidbe uračunavaju ne samo dani provedeni na stručnoj izobrazbi u inozemstvu već i dani provedeni na istoj takvoj izobrazbi u tuzemstvu. Time je dokinuta nelogična praksa razlikovanja dana provedenih na stručnoj izobrazbi zavisno o tome da li je pomorac istu proveo primjerice u Puli ili u 100 km udaljenom Trstu.
  3. U 183 dana uračunavaju se dani do isteka ugovora o radu a koji su neostvareni zbog napuštanja člana posade od strane brodara ili prestanka ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Time je uveden pravičniji sustav koji uzima u obzir one situacije kada je pomorcu ugovor prekinut zbog razloga za koje on ne odgovora. Do izmjena pomorac je, osim stresa zbog prestanka ugovora, morao strepiti i od mogućnosti obračuna i naplate visokog poreza, i to u iznenadnoj situaciji za koju nije odgovoran i u kojoj mu je vrlo teško brzo pronaći novo zaposlenje.
  4. U slučaju pak otmice, zatočeništva, umirovljenja ili smrti člana posade u poreznoj godini, uzima se, a  bez obzira na stvarno ostvarene dane u plovidbi, da je ostvaren uvjet plovidbe od 183 dana. Ovdje se također radi o odredbi koja je uvažila zahtjev pravičnosti u svim onim izvanrednim situacijama koje su same po sebi toliko životno teške, da zaista nije bilo potrebe da se te situacije čine još otegotnijim pomorcima ili njihovim obiteljima obračunom visokih poreza, posebno stoga što se redom radi o situacijama na koje pomorci nemaju utjecaja.

U pogledu definiranja poreznog statusa određenih osoba izmjenama zakonika:

  1. Konačno je uređeno pitanje poreznog statusa stručnih radnika ukrcanih u svojstvu vježbenika palube, stroja ili elektrotehnike na način da te osobe nisu dužne primitke ostvarene po osnovi rada na brodu u međunarodnoj plovidbi obračunati u godišnjoj prijavi poreza na dohodak.
  2. Jasno je sada definiran i član posade jahte koji u Republici Hrvatskoj ima prebivalište odnosno uobičajeno boravište i to kao obveznik poreza na dohodak od nesamostalnog rada prema primicima ostvarenom po osnovi rada na jahti osim za primitke po osnovi rada na jahti u međunarodnoj plovidbi.

Zaključno, radi se o dobrodošlim izmjenama kojima je poboljšan sustav poreznog tretmana pomoraca u međunarodnoj plovidbi i barem malo omekšan njihov „kruh sa sedam kora“.

POTROŠAČKO PRAVO – KONVERZIJA KREDITA IZ ŠVICARACA U EURO, PRAVO NA NAKNADU?

Dana 03.04.2019.h. u prostorijama Hrvatske odvjetničke komore, Odvjetničkog zbora Splitsko-dalmatinske županije održano je predavanje suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske doc. dr. sc. Jadranka Juga na temu:  “Tužbe radi kredita u CHF “.

S obzirom na medijske natpise početkom travnja 2019.g. o tome kako je Vrhovni sud RH donio odluku o tome da potrošači koji su konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR mogu nakon te odluke Vrhovnog suda RH tužiti banke i dobiti naknadu, sudac Jug se između ostaloga, u svome predavanju osvrnuo i na Rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g., koje je bilo povod tih medijskih natpisa, istaknuvši da se u tom Rješenju Vrhovni sud RH sud nije uopće meritorno izjasnio o tome imaju li potrošači koji su podigli kredite u švicarskim francima, a nakon tog iste konvertirali u EUR, uopće pravo da se ugovor o kreditu utvrdi (dijelom) ništavim te imaju li pravo na naknadu eventualno preplaćenih anuiteta nakon utvrđenja ništavosti. Sudac Jug je naveo kako je Vrhovni sud RH u citiranoj presudi utvrdio samo to da Općinski sud u Splitu u odluci broj P-4233/15 od dana 17.01.2017.g. i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gž- 1097/17 od 07.12.2017.g. (koje je Vrhovni sud ukinuo naprijed citiranom odlukom), uz obrazloženje kako tužiteljica u tom predmetu nema pravni interes za utuženje banke, nisu zakonito odbacili tužbu u tom predmetu.

Naime, Općinski sud u Splitu i Županijski sud u Splitu smatrali su da su stranke (tužiteljica i banka) konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR „suglasnošću volja stranaka otklonili ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, a time i pravne učinke te ništetne ugovorne odredbe, pa da stoga tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu“.

Tužiteljica je u izvanrednoj reviziji na citirane odluke nižestupanjskih sudova postavila pitanje Vrhovnom sudu RH – Da li zaključenjem ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništavosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu? Na to pitanje Vrhovni sud RH je u citiranom Rješenju broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g. odgovorio potvrdno, rekavši da nižestupanjski sudovi nisu smjeli odbaciti tužbeni zahtjev jer da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. U Rješenju se doslovno navodi:

„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (“Narodne novine”, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“

Za pravne laike, ovo se ukratko može prevesti na sljedeći način – Vrhovni sud RH je odluke nižestupanjskih sudova ukinuo zbog procesnih razloga i nije uopće donio meritornu odluku o tome da li potrošači koji su pristali na konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravo na naknadu ili ne, već je to ostavljeno za buduću odluku. Šteta je što Vrhovni sud RH u gore citiranoj odluci nije ipak iznio meritorno mišljenje o tom pravnom pitanju te na taj način otklonio nedoumice koje imaju potrošači i stručnjaci te na taj način unio određenu pravnu sigurnost u pravni sustav, čiju je praksu dužan ujednačavati. Međutim, već sama činjenica da je Vrhovni sud RH potvrdio postojanje pravnog interesa za ovakvo utuženje daje određenu naznaku i upućuje potrošače da uzmu u obzir to da svoja prava možda mogu zatražiti putem suda, jer da je Vrhovni sud RH kojim slučajem zauzeo stajalište da potrošači nemaju pravni interes za utuženje, time bi priča o konvertiranim kreditima i traženjem naknade kod konvertiranih kredita bila zatvorena. Ovako je ta priča i dalje otvorena, pa ostaje za vidjeti kakve će odluke sudovi donositi nakon ovakve odluke Vrhovnog suda RH. Tu svakako posebnu pozornost treba obratiti na predmete i odluke Europskog suda pravde u Luxembourgu, budući su njegove odluke odnosno pravna tumačenja obvezujuće za sudove članica EU, a taj sud je sklon donošenju odluka u korist potrošača.

ISKUSTVA U VEZI NAKNADE ŠTETE ZA LAKŠE TJELESNE POVREDE

U Republici Hrvatskoj se u zadnjih 10 godina pred sudove kao sporno postavljalo pitanje da li osoba koja je doživjela lakšu tjelesnu povredu ima uopće pravo na naknadu štete. Neke odgovorne osobe su te povrede okarakterizirale bagatelnim štetama, smatrajući da se radi o manjim povredama, odnosno povredama bez velikog značaja za oštećenika (primjerice tzv. trzajna povreda vrata, udarci po tijelu, porezotine i sl.), zbog kojih povreda oštećenici trpe neimovinsku štetu u kratkom trajanju nakon ozljeđivanja, smatrajući da te povrede ne predstavljaju povredu prava osobnosti, zbog koje bi im trebalo priznavati pravo na pravičnu novčanu naknadu.

Neke odgovorne osobe su te povrede okarakterizirale bagatelnim štetama, smatrajući da se radi o manjim povredama, odnosno povredama bez velikog značaja za oštećenika (primjerice tzv. trzajna povreda vrata, udarci po tijelu, porezotine i sl.), zbog kojih povreda oštećenici trpe neimovinsku štetu u kratkom trajanju nakon ozljeđivanja, smatrajući da te povrede ne predstavljaju povredu prava osobnosti, zbog koje bi im trebalo priznavati pravo na pravičnu novčanu naknadu.

Naime, odgovorne osobe su odbijale takve zahtjeve za naknadu štete zbog ovih lakših tjelesnih povreda pozivajući se na odredbu čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), u kojoj odredbi je propisano kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, ponekad se smatralo da plaćanje naknade za ove lakše tjelesne povrede pogoduju težnjama koje nisu spojive s naravi povrede i društvenom svrhom i ciljem pravične novčane naknade.

Obzirom na količinu ovih predmeta koji su se rješavali pred sudovima, pitanje prava na naknadu štete kod tih lakših tjelesnih povreda bilo je predmet odlučivanja i pred Vrhovnim sudom RH i pred Ustavnim sudom RH. Oba suda su praktički zauzela jedan neutralan stav u smislu da se radi o pitanju koje će sudovi rješavati u svakom konkretnom slučaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske je primjerice u odluci broj Revr- 467/2013 od 06.07.2016.g. zauzeo stav kako se u svakom predmetu trebaju utvrditi okolnosti konkretnog slučaja te da se ne radi o materijalno pravnom pitanju koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III/1966/2016 od 06.12.2016.g. naveo kako zadaća Ustavnog suda nije procjena pravilne primjene materijalnog prava, jer to procjenjuju redovni sudovi (općinski, županijski sudovi).

Primjerice, Županijski sud u Varaždinu je u Presudi broj Gž- 4674/13 od 07.04.2014.g. potvrdio Presudu Općinskog suda u Koprivnici broj P- 66/13 od 03.07.2013.g. kojom je oštećeniku koji je zadobio povredu na radu u vidu posjekotine desnog kažiprsta prilikom obavljanja poslova svojeg radnog mjesta na liniji obrade svinja, zbog čega je radnik bio radno nesposoban 25 dana, na ime naknade neimovinske štete dosuđen iznos od 3.000,00 kn.

S druge strane, primjerice Županijski sud u Šibeniku je u svojoj Presudi broj Gž- 197/2011 od 26.01.2015.g. potvrdio Presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1502/07 od 08.12.2010.g. kojim je odbijen tužbeni zahtjev oštećenika koji nije zadobio tjelesnu povredu, ali da je trpio primarni strah za vlastiti tjelesni integritet jakog intenziteta od nekoliko minuta, nakon čega je proživljavao strah i zabrinutost od ishoda liječenja njegove supruge i djece (koji su također sudjelovali u prometnoj nezgodi).

Zaključno se može reći kako pravo na pravičnu novčanu naknadu iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ovisi o težini povrede prava osobnosti, okolnostima konkretnog slučaja, medicinskoj dokumentaciji sačinjenoj u tijeku liječenja te pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja pred sudom, koje činjenično stanje se utvrđuje medicinskim vještačenjem.

Potrošačko pravo – Dieselgate

Dana 22.02.2019.g. Klaus Müller, čelnik najveće udruge za zaštitu potrošača u Njemačkoj Verbraucherzentrale Bundesverband (koja djeluje na zaštiti prava oko 80 milijuna potrošača u toj zemlji), na web stranice te udruge naveo je kako je Der Bundesgerichtshof (Savezni sud pravde) danas objavio da je prema njihovom preliminarnom pravnom mišljenju upotreba nezakonitog uređaja u dizelskom vozilu materijalni nedostatak vozila, što ima određene pravne implikacije na sudske postupke u kojima potrošači traže naknadu od Volkswagen Grupe.

Više >>>