Smatra se da broj motornih vozila u svijetu danas premašuje jednu milijardu. U Republici Hrvatskoj broj registriranih cestovnih vozila je otprilike 2 100 000. Kada tome pribrojimo jedan dio neregistriranih vozila, kao i vozila koja su u tranzitu ili u posjeti (primjerice u turističkoj sezoni), dolazimo do omjera od otprilike 1,2 vozila na svaka 2 stanovnika.
Uz pojačan intenzitet prometa neizostavna je pojava određenog broja prometnih nesreća. U 2017. god. u Republici Hrvatskoj zabilježeno je otprilike 35 000 prometnih nesreća sa 331 smrtnim slučajem, 2 776 teže i 11 832 lakše ozlijeđenih osoba.
Unatoč ovoj „tamnoj“ strani prometa, voziti se mora. Cestovna komunikacija motornim vozilima još uvijek je nezamjenjiv dio svakodnevnog života, rada i gospodarske aktivnosti.
U razvoju automobila kao prijevoznog sredstva vrlo se rano shvatilo da bi prebacivanje rizika odgovornosti za štetu zbog korištenja vozila u cijelosti na teret korisnika vrlo brzo onemogućilo odnosno paraliziralo razvoj prometa i uopće sve one prednosti i olakšanja koje je pojava cestovnih vozila donijela suvremenom svijetu. Zbog svoje mase i brzine, vozila u pravilu izazivaju štete tolikog intenziteta koje pojedinac teško može ekonomski nadoknaditi.
Kako bi se pomirili s jedne strane nužnost prometa, a s druge strane bojazan da oni koji sudjeluju u prometu neće moći nadoknaditi štetu koju u prometu pretrpe ili neće moći drugima platiti štetu koju su prouzročili, vrlo rano se počelo razmišljati i uvoditi obvezno osiguranje od autoodgovornosti kao pravno-ekonomska pozadina bez koje promet kakvog danas imamo jednostavno ne bi bio moguć (upravo prošle godine navršilo se točno 100 godina od uvođenja prvog zakona o obveznom osiguranju od autoodgovornosti kojeg je donijela Danska 1918. godine.).
Materija obveznog osiguranja od autoodgovornosti u Republici Hrvatskoj uređena je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 i 152/2014).
Ovim Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske implementirana su rješenja europskih direktiva o obveznim osiguranjima u prometu (njih 6). Zakon pruža zaštitu trećim oštećenima osobama u prometu omogućavajući im naplatu pretrpljene štete od osiguravajućih društava odnosno specijaliziranih tijela pod uvjetima propisanim zakonom. Treće osobe su praktički sve osobe osim vozača vozila kojim je prouzročena šteta i njegovih srodnika ukoliko je isti smrtno stradao, te vlasnika, suvlasnika odnosno zajedničkog vlasnika vozila kojim je prouzročena šteta za štetu na stvarima. Dakle, pješaci, biciklisti, vozači drugog vozila, pa čak i suputnici vozača krivca za nezgodu i njihovi srodnici u slučaju smrti imaju pravo na naknadu štete iz police vozača vozila kojim je prouzročena nezgoda (uz određene izuzetke pobrojane u zakonu).
Zakonom je regulirano da treće osobe imaju pravo na naknadu štete u slučaju kada je štetu prouzročilo vozilo osigurano kod domaćeg osiguratelja, inozemno vozilo za koje postoji međunarodna isprava o osiguranju, ali i vozilo koje je neosigurano neovisno o tome radi li se o domaćem ili inozemnom vozilu, pa čak pod određenim uvjetima i za štetu koju je prouzročilo nepoznato vozilo. Za svaki od tih slučajeva predviđeno je tko je pasivno legitimiran za rješavanje odštetnog zahtjeva. Zaštita oštećenih osoba u prometnim nesrećama na području država članica Europske unije dodatno je zajamčena institutima Ovlaštenog predstavnika za rješavanje štete i Ureda za naknadu čime omogućeno da primjerice hrvatski građanin koji je štetu pretrpio u Francuskoj štetu u cijelosti riješi u domicilnoj državi odnosno Hrvatskoj.
Osiguranje od automobilske odgovornosti pruža zaštitu kod upotrebe vozila. U definiranju pojma „upotrebe vozila“ bogati doprinos dala je praksa Europskog suda pravde. Taj sud u svojim odlukama široko je definirao pojam upotrebe tako da upotreba podrazumijeva ne samo upotrebu u prometu na javnim površinama nego i izvan prometa, na prostorima koji nisu prometne površine (primjerice traktor u prostoru privatnog seljačkog gospodarstva) – presuda u predmetu Vnuk protiv Zavarovalnice Triglav. Odnosno, da je uporaba vozila čak primjerice i otvaranje vrata na zaustavljenom vozilu – presuda BTA Baltic Insurance Company protiv Baltijas Apdrošināšanas Nams.
Propisani su i rokovi rješavanja zahtjeva i obveze osiguratelja na isplatu nespornog dijela i kamate s time što naglašavamo, a što se u praksi osiguratelja često zanemaruje, da je osiguratelj štetu dužan riješiti i u kraćem roku od onoga propisanog zakonom kada je to razumno očekivati s obzirom na okolnosti slučaja. O tome se također izjasnio Europski sud pravde u odluci Autohaus Ostermann protiv VV Versicherung.
Vrste i opseg šteta na koje oštećenik ima pravo regulirani su Zakonom o obveznim odnosima. Pri tome je za naglasiti da sukladno praksi Europskog suda pravde polica osiguranja od autoodgovornosti mora pokrivati sve one štete koje su predviđene materijalnim zakonom zemlje koji se primjenjuje na naknadu štete u konkretnom slučaju, bez obzira da li su te vrste štete i u kojem opsegu predviđene pravom zemlje iz koje potječe polica osiguranja – predmet Katarína Haasová protiv Rastislav Petrík, Blanka Holingová. I na taj način pruža se najšira moguća zaštita pravima oštećenih osoba po policama autoodgovornosti.
Treba napomenuti da kumulativo uz pravo naknade po policama autoodgovornosti oštećeni mogu imati pravo naknade i iz nekih drugih vrsta osiguranja ugovornog, dobrovoljnog tipa. U određenim slučajevima postoji mogućnost dobivanja naknade čak i za vozača koji je skrivio nezgodu (klauzula proširenog pokrića, AO plus i sl.), ali ponavljamo radi se o određenim dobrovoljnim vidovima osiguranja o kojima je svakako potrebno povesti računa prilikom rješavanja nastale štete u prometnim nezgodama.