S obzirom na to da je veliki broj potrošača u Republici Hrvatskoj pokrenuo sporove protiv banaka radi povrata preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditima u tzv. slučaju franak, banke su u sudskoj praksi počele potrošačima isticati prigovore mjesne nenadležnosti, navodeći kako je u ugovorima o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, tražeći da “lokalni sudovi” predmete ustupe na rješavanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, gdje većina banaka ima sjedište.
Naravno, u situacijama u kojima bi sudovi prihvatili takve prigovore mjesne nenadležnosti i predmete poslali na rješavanje u Zagreb to bi potrošačima koji žive izvan Zagreba (primjerice, u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Gospiću, Osijeku i sl.) otežalo ostvarivanje njihovih prava pred sudom.
O tim prigovorima mjesne nenadležnosti sudovi su u početku donosili različite odluke (čega nažalost još uvijek ima), ali je na kraju ipak prevladalo mišljenje da su te odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetne.
Kako bi ujednačio sudsku praksu o ovom pravnom problemu, Županijski sud u Splitu je na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 29.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovinsko stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
Slijedeći ovaj pravni stav Županijski sud u Splitu je primjerice u odluci broj Gž-375/2020 od dana 04.03.2020.g. smatrao kako je ništetna prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u Zagrebu, za potrošača (stranku) koji je ugovor o kreditu zaključio u poslovnici banke u Šibeniku. U toj odluci se doslovno navodi:
U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da ista živi u Šibeniku, uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužiteljice iz mjesta stanovanja u Šibeniku i natrag.
Laički rečeno, u gore citiranoj odluci Županijski sud u Splitu se vodio logikom da banka ne može u Šibeniku imati poslovnicu, zaključivati ugovore i poslovati, a ako nastane spor tražiti da se isti rješava u Zagrebu, zbog toga što je Zagreb od Šibenika udaljen oko 350 km (u oba pravca oko 700 km), što podrazumijeva i trošak puta od oko 800 kuna (cestarina Šibenik – Zagreb – Šibenik + trošak goriva, gubitak cijelog dana), što tu prorogacijsku klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i ništetnom te određuje da o tom sporu može odlučivati sud na čijem je području zaključen ugovor o kreditu.